Marginalije o jeziku i oko njega

Nije više pitanje kakvim se kodom treba koristiti, već kakvim se kodom zaista koristimo.

Norbert Viner: Mehanizam i istorija jezika

Kada se dešava bilo kakva diskriminacija treba ostaviti sve poslove ma koliko oni bili važni i pokušati da se takva pojava spriječi. A pošto smo živi svjedoci jednog fenomena koji se dešava u vezi s našim jezikom, što smo ga namrli kao našu najdragocjeniju baštinu, ostavimo sve na stranu bar toliko vremena koliko je potrebno da se iskoristi svoje pravo na pravdu, za koju smo se i borili zato da bi mogla biti ostvarena.

Nije u pitanju samo lijeva pravda. To je apsolutno pravo.

Nakon sjajnog perioda prve pismenosti i književnosti krajem dvanaestog vijeka, u kome se pojavljuje čuvena povelja Kulina bana i evađelje kneza Miroslava, Kulinovog zeta, jenjava pisana riječ jer su je proglasili čudnom, sumnjivom, heretičkom. U sljedećem stoljeću nastale su raznovrsne hajke, pa su, počevši od Bilinopoljske abjuracije na rijeci Bosni 1204. godine, počele sve češće inkvizitorske kaštige, a knjige na narodnom pismu i jeziku sve rjeđe i rjeđe. Tamjan je sve jače štipao nosnice, uši je parao zveket oružja, a oči grizao dim sa zgarišta – progonjena je „bosanska kuga”. Do pedesetih godina tog vremena napisano je i nekoliko povelja (na dvoru progonjenog bogumila Mateja Ninoslava i potomaka kneza Miroslava – kneza Andrije i župana Radoslava), te nekoliko natpisa u kamenu. U drugoj polovini trinaestog stoljeća, zajedno sa patarenskim starješinama u brda se sklonila narodan riječ, a novi vladari, namjesnici nad zemljom, Šubići, uveli su u svojoj dvorskoj kancelariji i u svim sredstvima komunikacija latinsko pismo i latinski jezik-

U tim burnim, mutnim i skrbnim vremenima javio se na kraju Stjepan Kotroman, a za njim i svi oni koji su nosili čistu dušu, istinski misao i pravi, narodni jezik. Rodivši se s sretnoj historijskoj konstelaciji, u dobro razgranatim međunarodnim vladarskim vezama, njegov sin Stjepan Drugi ne samo da je uspostavio veze sa predstavnicima Crkve bosanske, nego su se oni nalazili i na njegovom dvoru – bez njihove prisutnosti i privole nije se mogao sklopiti nikakav ugovor između domaćih feudalaca, niti se mogao sačiniti bilo kakav međunarodni ugovor u formi povelja. Iz tog vremena sačuvane su do danas rijetke i prekrasne povelje na čistom narodnom jeziku, u čistom narodnom duhu. Lijepim slučajem do nas je doprlo i jedno prekrasno evanđelje toga doba – Knjiga Divoša Tihoradića, sa velikim brojem iluminacija, što nam rječito govore o znatnoj pisarskoj i slikarskoj vještini, o tradiciji koja je očuvala ljepote ranijih glagoljskih i ćirličkih spomenika (pisanih posebnom, bosanskom vrstom glagoljice i ćirilice).

Tlačena, gažena, stavljana na lomaču, Crkva bosanska je očvrsla i radikalno se bori za svoje ciljeve, mada opkoljena krvožednom evropskom crkvenom hijerarhijom i mašinerijom. Šireći granice svog uticaja ona u srcu Bosne onemogućava katoličkog biskupa, koji iz svog sjedišta u Brdu kod današnjeg Sarajeva bježi čak u Slavoniju gdje i ostaje za vrijeme čitave bosanske samostalnosti, a pravoslavni episkop iz Stona mora također da se seli – ostavši bez vjernika on odlazi u dolinu rijeke Lima. Apokalipsa i druge knjige Novog zavjeta prepisuju se na narodnom jeziku, čitaju se apokrifne biblijske priče, roman o Aleksandru Velikom, magijske molitve kao ljekarije, itd.

Zahvaljujući napuštanju nerazumljivog, pa prema tome i nenarodnog jezika, od tada neprestano raste pismenost i književnost bosanska sve do propasti zemlje 1463., odnosno 1482. godine. Ljepota autohtonog narodnog govora njeguje se međutim i kasnije, za vrijeme turkse okupacije, naročito u manastirskim kronikama i drugim radovima vrijednih franjevaca, te u aljhamiado lnjiževnosti bosanskih Muslimana (arapsko pismo i narodni jezik), koji su u svojim domovima sačuvali sve do naših dana i bosansku ćirilicu (bosančicu).

Veoma je važno i potrebno ponovo podvući da je ta književnost – književnost narodnog jezika, narodnog govora, kakv je u zapadne krajeve prodro mnogo kasnije, a u istočne krajeve tek u prošlom stoljeću, pobjedom Vuka Karadžića. Narod Bosne i Hercegovine dobio je dakle davno, najranije od svih, u vječitu baštinu najveći dar koji jedan narod uopće može dobiti- bogati narodni jezik, na kome su stvorene i objavljene najljepše južnoslavenske narodne pjesme, pogotovo one lirske.

Uzimajući načelo Piši kako govoriš, već u dvanaestom vijeku su bosanski dijaci izmišljali ortografiju koja je najbolje odgovarala pojedinim glasovima i skupinama glasova što su se čuli u narodnom govoru. Kako je na primjer glasovnu skupinu št narod stapao u jedan glas ć, i dijaci su za taj fonem našli i poseban znak, pa je nekadašnja riječ tisonšta, napisana kao tisonća, odnosno tisuća, a riječ opština napisana i čitana kao općina. Dubrovačku komunu svi bosansko-humski dijaci nazivaju već od kraja XII vijeka općinom, a komuna Popova polja također se naziva Općina Popovo polje. Iz mog izbora Stari bosanski tekstovi („Svjetlost”, Sarajevo 1995) vidi se da je stapanje glasova št u ć (sa neznatnim iznimkama, koje su nastale prepisivanjem staroslavenskih tekstova) evidentno i u drugim izvedenicama kao što su „općeno dobro”, „općiti”, itd.

Takav rezultat u ponarodnjavanju pisma došao je preko franjevačkih kroničara i muslimanskih pisaca turskog perioda sve do nas. Ooćinom su zvali komunu u kojoj sam se rodio i ja i svi njeni stanovnici, bez obzira kojoj vjeri pripadali (kršćanin Ivan Putica, hrišćanin Milan Kovačević, musliman Jusuf Šemić, predsjednici ili cijećnici te općine, kao i vas narod tog kraja). Naziv općina bio je prirodan i normalan, pa ni Šestojanuarska diktatura od 1929. godine nije uspjela da tu tradiciju dokine. (Ipak je u jednome uspjela – uvezenu riječ srez uvela je umjesto domaćeg naziva kotar, za koji se zna još iz mnogobrojnih bosansko-humskih povelja).

Obično se tvrdi da su dubrovački pjesnici svoj jezik crpili iz svog hercegovačkog zaleđa. To je tačno, samo nam valja znati da je hercegovačko zaleđe tog vremena (XV i XVI vijek) u pogledu jezika bilo bliže bosanskom govorima nego što je to danas. To proizilazi iz činjenice da su se u međuvremenu dogodile mnoge migracije i da je skoro sv istočna Hercegovina naseljena novim stanovništvom, pridošlim iz istočnih krajeva, kao što su novim stanovnicima iz tih krajeva naseljeni i u novije vrijeme (od prije 100-200 godina) veliki predjeli Bosne, kolonizacijom što su je sprovele turske vlasti. Osim toga, dubrovački građani imali su veoma živ kontakt sa Sarajevom i drugim bosanskim gradovima i njihovim stanovnicima, pomoću kojih su bogatili svoju leksiku. To je naročito primjetno u Dervišijadi Stjepana Đurđevića, a uticaj bosanske narodne pjesme na neke dubrovačke pjesnike je očigledan. Dubrovčani nisu jedanput hvalili bosanski jezik, a to su činili i mnogi drugi putnici kroz Bosnu. Katolički misionar Bartol Kašić. koji je odlično poznavao južnoslavenske narodne govore, više puta je isticao prednost bosanskog jezika, u prvoj polovini sedamnaestog stoljeća. Talijanski isusovac Jakov Mikalja uspoređuje bosanski jezik sa jezikom Toskane kao najboljim talijanskim govorom (1651). Za Mula Mustafu Bašeskiju, koji je vrlo dobro poznavao bogate orijentalne jezike, bosanski jezik je najbogatiji i najljepši. Prednosti bosanskog govora isticali su u posljednje vrijeme mnogi njegovi poznavaoci, a najiskrenije komplimente daće mu veoma škrti pisac u komplimentima – novosadska književnica Isidora Sekulić.

A eto, taj bosanski jezik, taj bosanski govor i razgovor, doživio je da ga pojedinci kastriraju, i da tu kastraciju proglase naučnom i zakonitom.

Ono što smo govorili o oficijelnom nazicu općina nije samo rezultat dekreta administracije nego i savjesti lingvista koji poznaju historiju i razvoj govora ove sredine. Naslanjajući se na Vuka i na njegove istočno-hercegovačke govore, oni su iz njih izveli zakone čiju su vrijednost protegli i na ovu republiku, koja ima drukčiju tradiciju. Valja napomenuti da ti govori na koje se pozivaju izvjesni lingvisti nisu govori sadašnje istočne Hercegovine, nego zapravo crogorski govori, što vjerovatno sasvim odgovaraju tim krajevima, ali ne i nama ovdje. Preko svojih ličnih poltrona, pozivajuči se drsko na najnovija naučna dostignuća, na Marksa i Lenjina (samo ne još i na Boga) oni su u redakcijama izdavačkih preduzeća, listova i časopisa, radija i televizije, napravili dar-mar u jeziku, pa sada, trljajući zadovoljno ruke, propovijedaju (kao – demokratski) prirodni i spontani razvitak kniževnog jezika u nas. Jezički diktatori pretvoriše se (na riječi, naravno) u jezičke demokrate. Oni su do jučer tjerali našu djecu (ako nisu mogli natjerati nas) da usvoje takve riječi kao što su upražnjavati, djejstvo, prevashodno, umjesto svoje riječi natjerali ih ubjeđivanjem (jer u nas ubijediti znači natjerati, prisiliti), a nisu ni pokušali da ih uvjeravaju i uvjere. Takvim djejstvom (djelovanjem) mogli su samo da naprave medvjeđu uslugu i državi i društvu, na koje vole često da se pozivaju.

Zahvaljujući njima mi više ne možemo da rješavamo križaljke nego samo ukrštenice, ne možemo da palimo žarulje nego samo sijalice. Da nije njih ne bi nikome živom novinaru naumpalo da naslov televizijske drame Kruh Čede Price prekraja u Hljeb (u dva sarajevska dnevnika, u „Oslobođenju” i „Večernjim novinama”). Iz tako nametnute logike ja bih trebao svojoj supruzi, kao i svojoj djeci, koji svaki dan kupuju kruh narediti da kupuju samo hljeb (kako ga ja čično i nazivam od kako sam progovorio, ali ga eto ne nazivaju moja čeljad u kući, mada sam oduvijek znao sa mi svi idemo trbuhom za kruhom, htjeli mi ili ne). U našim školskim udžbenicima, kao i u novinama, nema uopće otoka, nego samo ostrva, mada ne znam da igdje u Bosni i Hercegovini ima i jedno jedincato ostrvo, a znam za Karaotok blizu mog rodnog mjesta, i znam za mnogo otoka (pa i u ženskom rodu, kao što je Otoka kod Bihaća – malo dalje su i dva Otočca), ili Otoku kod Gladnog polja u blizini Sarajeva. U nas ćutjeti (ili ćutiti) znači osjećati, a šutjeti šutjeti (ili šutati). U nas svi radni kolektivi gdje nema službenog lektora čestitaju sretnu novu godinu (vidi bilo koji broj svečanog „Oslobođenja”), ali gdje ima lektora tu nastaje srećna nova godina i rudari idu u svoje jame sa uzvikom Srećno! umjesto uobičajenim Sretno! Itd., itd.

Imam negdje u svojim ličnim arhivalijama mnogo primjera koji govore o unakažavanju jezika ove sredine. Ali, nemam mnogo vremena i neću tražiti te svoje mnogobrojne zabilješke na zaturenim listićima, nego ću se osloniti na svoje pamćenje, koje više nije malo. Kao jednu od nemilih pjava u jezičkoj praksi, danas često možemo u novinama pročitati neuobičajenu, nama stranu tvorbu hipokoristika. Umjesto Pero, Jozo, Ahmo, Juso, Vlado, mi čitamo Pera, Joza, Husa, Jusa, Vlada, itd. Deklinacija kod ovih imena glasi: Pera, Pera, Peru, Pera, Perom, Peri umjesto Pero, Pere, Peri, Peru, Pero, Perom, Peri….

U nas u Bosni pravu mjeru je našla upotreba infinitiva i njegove zamjene sa tvorbom da + prezent. Međutim, ta skladnost u posljednje vrijeme se sve više narušava forsiranjem upotrebe namjernog da + prezenta umjesto infinitiva, što predstavlja slučaj koji nije ni malo bezazlen. Mi nismo za gubljenje infinitiva tamo gdje mu je mjesto, kao što nismo isto tako za održavanje infinitiva pod svaku cijenu – onog koji narušava ljepotu i bogatstvo rečenice.

Zastranjivanja u jezičkoj praksi u nas ima mnogo, ali u rušenju tradicije najbolji je primjer upotrebe glasa h. Zato ću o tome ovdje i ovom prilikom i govoriti.

Proučavajući pismenost i knjiženosti južnoslavenskog, posebno bosanskog Srednjovjekovlja (evanđelja, povelje, pisma, natpise, zapise, itd.), naišao sam na puno prisustvo suglasnika h, kao i njegovu pravilnu upotrebu s obzirom na staroslavensko porijeklo tog fonema. On je prisutan svugdje, u imenicama, zamjenicama, glagolima, itd. (Hlm, Hum, humac, humka, Hvojnica, hvoja, Hrenovica, hren, Čehotina, Hvao, Hval, Hrvatin, hrabren, hrabar, haba, haran, hićenije, hitrost, hitrec, hiza, hodotajiti hodataj, hoditi, hotenje, hrapav, hud, hudoba, huliti, hula, husiti, husas, itd.). Glas h je očuvan u pisanim spomenicima, kao i u narodnom govoru kroz čitav turski period u kronikama kao manastirskim, u aljamiado pisanim pjesmama muslimanskih pisaca, u školskim udžbenicima koji su se štampali u Sarajevu za vrijeme stare Jugoslavije. Međutim, u posljednje dvije decenije isforsirana je u praksi svakodnevna zamjena glasa h sa glasovima v i j, tako da je u jednom izdavačkom preduzeću (u kome se izdavala usput rečeno sva stara literatura u ekavskom izgovoru), svako h pretavarano u v ili j, tako da je i svako uho pretvoreno u uvo, svaka snaha u snaju, svaki gluhač u gluvača, svaka streha u streju, itd. Takva praksa se sve više uvodila u novinama, na radiju, na televiziji, u školi. Dolazilo je do vrlo žalosnih i smiješnih situacija, zbog kojih kao da nikoga nije zaboljela glava. Evo nekoliko primjera:

U jednom ijekavskom tekstu u dnevnoj štampi pronašao sam da pisac umejsto lijeha (kako glasi i njen još staroslavenski oblik) piše leja.

U jednoj pjesmici napisano je kako je neka ptica prnula sa grane, umjesto prhnula, čemu su se od srca i zlurado smijala sva naša djeca.

U velikom dijelu članaka o domaćinstvu (kućanstvu) umjesto kuhinja pisano je kujna. To nije ni čudo kada je svaki kuhar pretvoren u kuvara, a svaka kuharica u kuvaricu. Zbog takvog kuvanja i zakuvavanja dobio sam od svoje rodice iz jednog malog mjesta pismo, u kome mi piše da one „…ne može više biti kuvarica!” Kada sam je upitao pri prvom susretu – od kada je ona počela da govori kuvarica i kuvati – ona mi odgovori da nikada tako nije ni govorila, ni ona ni niko u njenom mjestu, ali da su joj u općini gdje je daktilograf rekli kako mora pravilno pisati…

Da slučaj sa tom mojom rodicom nije slučajan govori mi i slučaj moje svastike – učiteljice. Jednog dana došla mi je sva usplahirena – inspektorka je bila na njenom predavanju i dala joj mnoge zamjerke na ispravkama koje je učinila u đačkim tekama. Zapravo, zamjerke za isppravke koje nije učinila.

Naime, radilo se o tome da je učiteljica, što je sasvim normalno, dozvoljavala pravilnu upotrebu glasa h, a nadzornica je htjela da se umjesto h upotrebljavaju glasovi v i j.

Kakv lekstorski pritisak vlada u redakcijama novina vidi se po primjeru „Oslobođenja”. Ako čitate oglase u tom listu vidjećete da sva preduzeća koja imaju vlastite kuhinje, ili hoteli, uvijek u oglasima traže kuhare i kuharide, ali u samim tekstovima možete naići samo na kuvanje, kuvare i kuvarice.

Jedna učiteljica u školi na Bistriku u Sarajevu izdala je nekom Husi svjedodžbu, u kojoj je njegovo ime prekrojila u Uso, a sud u Sarajevu pozivao je kao svjedoka nekog Hurema, ali se nije htio odazvati, jer su mu prezime pisasli kao Urem.

Imao sam priliku da nekoliko puta postavim pitanje nekim lektorima o njihovoj praksi, odnosno samovolji u preinačavanju glasa h u njegove erzace v i j, našto bi lektor obično odmahnuo rukom, objašnjavajući da se radi o jednoj beznačajnoj sitnici. Kada sam uporno inzistirao na tome da upravo oni, lektori, ne misle da je to sitinica, jer sa sami služe uvijek intervencijom, mijenjanjem glasa h u druge glasove, dobijao sam nov odgovor – da to nije njihova stvar, da je to uhodana praksa. Kao primjer navodili su slučaj da se savez gluhih službeno zove Savez gluhih Jugoslavije i u sarajevskoj podružnici, da se preduzeće za prodaju duhanskih prerađevina naziva Duvan, kao i sve njegove filijale u republici, itd. Obično bi napomenuo da je to recidiv iz administrativnog upravljanja, ali da tu nije lijeka, da je to tako – i kvit! Zato da nema u našoj štampi više ni snaha, ni stuha, ni promahe, ni puhanja, ni puhadžija, ni protuha, nego su to snaje, stuve, protuve, promaje, duvanja, puvadžije, i tome slično.

Radi li se zaista ovdje o sitnicama?

Naravno da ne radi, pa o tome treba još ozbiljnije progovoriti.

Poznato je naime da Vuk Stefanović Karadžić u svom istočno-hercegovačkom govoru, koji je u stvari jedan od crnogorskih govora, i čije se područje ne poklapa sa sadašnjom istočnom Hercegovinom, nije imao glasa h i nije ga ni ptampao u svojim prvim djelima. Tek dolaskom na periferiju prave Hercegovine i u Dubrovnik on je čuo redovno taj glas na njegovom pravom mjestu – i unio ga je i u alfabet i u knjige. Vuk je u svom kraju mogao da čuje zamjenu suglasnika h ne samo sa suglasnicima v i j, nego i sa g i k. Tako ljudi iz tih krajeva i danas govore umjesto odoh odok, umjesto njih njik, itd. Znam jednog učitelja što piše i historijske romane, koji tu zamjenu i sada, pošto je prošao nauk, tako vrši. Kada bih ga susreo obično bi me pitao za razne stvari, pa izmežu ostalog, i ovo, i ovako:

–          A kako nam je još Kamza Kumo?

–          Kako se drže mladi pisci? Ima li ig mnogo?

–          Čitao sam jednu dobru priču Knuta Kamsuna?

Tamo, kao i na znatnim područjima ostale Crne Gore, Srbije, i nekim drugim manjim područjima, h se veoma rijetko čuje, pa je izgubljeno i u genitivu množine pridjeva, zamjenica i borjeva (promjenljivih); dobri’, bolji’, gori’, slatki’, mali’, moji’, naši’, svaki’, pedes’ti’, umjesto dobrih, boljih, gorih, slatkih, malih, mojih, svakih, pedesetih, itd. Također se to dešava u imperfektu i aoristu prvog lica prezenta: viđa’, govora’, čita’, reko’, vezo’, umjesto: viđah, govorah, čitah, rekoh, vezoh, ukoliko se ne izgovara kao: viđak, govorak, čitak, rekog, vezog… U suglasničkom skupu hv često se izostavlja h, ili se hv pretvara u f. Naravno, u pisanju se h u ovim slučajevima more staviti tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, ali se ni to ne čini uvijek.

Pravopis srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika (izadnje Matice srpske u Novom Sadu ili Matice Hrvatske u Zagrebu) dopušta dvojako pisanje glasa h. Tako se može pisati uho i uvo, muha i miva, duhan i duvan, buha i buva, protuha i protuva, pastuh i pastuv, kuhar i kuvar, itd. Bilo bi logično da se riječi sa h pišu tamo gdje je h udomaćeno, gdje se po tradiciji piše tačno tamo gdje mu je mjesto po etimologiji, što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom (sa malim izuzecima u naznatnom dijelu zemlje gdje se govor u izvjesnoj mjeri razlikuje, jer se radi o novim stanovnicima a ne starincima). Međutim, u javnim komunikacijama se čini upravo obrnuto od onoga što bi se moglo očekivati, pa kao što se ne piše općina (o čemu smo ranije govorili) ne piše se ni uho nego uvo, pastuh nego pastuc, duhan nego duvan. Čak se h ispušta i tamo gdje se po pravopisu ne smije ispustiti ili zamijeniti: kožuv umjesto kožuh, kujna umjesto kuhinja, ruvo umjesto ruho, snaja umjesto snaha, streja umjesto streha, kinuti umjesto kihnuti, usanuti umjesto usahnuti, itd.

Zašto i dokle?

Do koje se mjere u jeziku s nama pravi komedija najbolje će pokazati nekoliko primjera iz žive prakse:

Govoreći još 1955. godine u reviji Odjek u rubrici „Naš jezik” (br. 9, septembar) o glasu h profesor našeg jezika i lektor M. Bubić dosta se stidljivo ali odlučno pobunio protiv izvjesne prakse u tretmanu jezika u našoj sredini.  On je branio jedno izdavačko preduzeće što je jednoj od svojih edicija dalo ime Narodni kuhar, a ne Narodni kuvar. Vrlo privržen pristalica A. Belića nije mogao a da ne pruži otpor zloupotrebi u izostavljanju glasa h, pa je naveo primjer da je narodna poslovica „Pomalo Muho – sjutra ćeš suho” napisana u jednom sedmičnom listu kao „Pomalo muvo – poslje ćeš suvo!” Gorljivi novinarski čarobnjak koji pretvara svaku muhu u muvu, ovog puta je vlastito ime Muharem (u hipokoristiku – Muho) pretovrio u muvu!

Svi bosanskohercegovački pisci od najstarijih vremena (sa neznatnim izuzetkom u posljednje doba) arapsku imenicu duhan pišu dosljednjo duhan, a ne duvan, pa ipak se glavno preduzeće za prodaju duhana zove Duvan. Od svih fabrika (ili tvornica) duhana u Bosni i Hercegovini, iako su se od svog osnutka ranije zvale Tvronice (ili fabrike) duhana, danas nosi staru firmu samo Tvornica duhana u Banjaluci. Fratri u Andrićevim kronikama, trgovci u Samokovlijinim novelama, seljaci iz proze Hamze Hume – svi puše duhan. H. Dizdar objavio je prije rata i poslije rata odlomke iz svojih proza koji su nosili zajednički naslov Duhan. Seljak, sadilac duhana iz Donjeg Poplata kod Stoca, Mirko V. Mihić, štampao je odlomke iz romana Duhan (a možda bi danas imali i cijelo djelo pod tim naslovom da Mihić nije poginuo vraćajući se sa Sutjeske 1943. godine, kao preživjeli partizan). Radnik-pisac Huso Salčić objavio je u predratnoj Jugoslovenoskoj pošti i u časopisu Putokaz nekoliko reportaža iz ciklusa Duhan. Taj naziv pisci su davali bez ikakvog razmišljanja, jer drukčije duhan ne bi mogli ni nazvati nego duhanom. Pa ipak, u malim hercegovačkim mjestima danas postoje preduzeća za otkup i preradu duvana, a čini mi se da Institut u Mostar ima u svom imenu oblik duvan. Jedino Društvo proizvođača duhana, jer se radi o proizvođačima, a ne uštavljenim birokratama, nije bježalo od toga da bob nazove bobom a popa popom.

Zašto je tako? I dokle će tako?

Jedna lijepa domaća, staroslavenska riječ koja je ostala u Bosni i Hercegovini u upotrebi do danas, grah, izbačena je iz vokabulara naše štampe i ugostiteljstva. Umjesto nje uvezena je ovdje nepoznata, ili vrlo malo poznata, strana riječ pasulj. Riječ grah se očuvala i kod Bugara i Hrvata također, a u Makedoniji se upotrebljava u obliku grav.

Želimo da grah ponovno uđe u našre restorane i štampu, jer se nalazi u svakodnevnoj upotrebi i u našim kućama, kao grah sa suhim mesom, krajiški grah, tetovski grah, salata od graha, i tome slično.

Mnogi pisci iz SR Srbije nastoje da u svojim rukopisima glasu h daju mjesto koje mu etimološki i pripada, pa pišu gluho doba, itd. Ima preduzeća, kao „Crvena zveza” u Kragujevcu, koja svoje proizvode reklamiraju ostavljajući u njima glas h (suhomesnati proizvodi). Možda je to proizašlo iz svijesti pojedinaca o tome da je u staroslavenskom, pa i u starosrpskom, taj glas postojao tamo gdje mu je mjesto. Kako bilo da bilo, u poslijeratnom periodu iz beogradske štampe sve više iščezava glas h, osim na onim mjestima bez kojih se bez njega ne može. Zato se tamo piše duvati, gruvati, proja, promaja, uvo, muva, duvan, pastuv, itd. Turcizmi se upotrebljavaju u oblicima vajat, jendek, aždaaj, tan alva, itd. Tako je i u SR Crnoj Gori. To je slučaj i sa SR Makedonijom i makednoskim jezikom, gdje je h nestalo i u domaćim i u pozajmljenim riječima: grav, an. Kanoniziranje ovakve prakse je pravo tih bratskih republika i njihovih naroda.

Takve glasovne promjene nisu se međutim dogodile u svim južnoslavenskim zemljama i krajevima.  Na primjer, u bugarskom književnom jeziku h je ostalo skoro nedotaknuto. Uzmimo samo riječi koje počinju sa h: habja, hazain, havier, hajka, jalosvam, halosnik, haltav, haresvam, harizan, hartija, hvala, hvalba, hvalebstvije, hvaštam, hvojna, hvošt, hidra, hitro, hlad, hleben, hljab, hobot, hod, hmel, hodilo, hora, horo, hubav, hrast, siha hrana, hulitel, hlm, itd. Bugarski turcizmi također su očuvali osnovne osobine originala: haber, havan, hair, hajduk, hajta, hala, halal, halva, halvadžija, hamal, hambar, hamam, han, handžar, hadnžija, haramija, harač, harem, harč, hendek, itd.

Glas h sačuvan je isto tako dobro u slovenskom (slovenačkom) jeziku i nije ovdje potrebno da bilo šta citiramo. U SR Hrvatskoj se glas h u većini krajeva također vrlo dobro održao. Zato u hrvatskom književnom jeziku suglasnik h ima punu prednost pred njegovim erzacima (osim u ponekom književnom djelu u kome hoće da se naglasi kolorit govora jedne lokalne sredine).

Takav slučaj je i sa SR Bosnom i Hercegovinom. Glas h je sačuvan u većini krajeva republike. Tu stanuju starinci koji kažu samo gruhati, puhati, kihati, kruh, hljeb, hladovina, proha, promaha, grah, pastuh, ruho, snaha, streha, itd. Ovdje su sačuvane i veoma stare staroslavenske riječi kao što je veth (vehto). Zato su i geografska imena sačuvala svoj prvobitni oblik: Hum, Grahovo, Jahorina, Čehotina, Renovica, i slično. Sasvim je onda prirodno, kada su već tako odlučno zadržali staro h u svom govoru i jeziku, da su Bosanci i Hercegovci mogli da sačuvaju h i u riječima primljenim iz orijentalnih jezika. Navešćemo one iste riječi koje su se u istom obliku očuvale u bugarskom: haber, havan, hair, hajduk, hajta, hala, halal, halva, halvadžija, hamal, hambar, hamam, han handžar, handžija, haramija, harač, harem, harč, hendek.

U Bosni i Hercegovini ne znaju za glas h samo oni novi stanovnici, koji su tokom posljednjih godina, posljednjih decenija, pa i posljednja dva stoljeća, stigli iz krajeva gdje se glas h izgubio, odnosno zamjenio sa v, j, pa i sa g i k. U odnosu na bosanskohercegovačke starince (sve tri vjere ili nacije) imigranti predstavljaju manjinu i oficijelni pravopis kojim se služi štampa, izdavačka djelatnost, radio i televizija, ne može biti prilagođen manjini, nego treba da služi potrebama većine. Do sada je to bilo obrnuto, ali ne bi smjelo više da bude tako.

Slučaj sa suglasnikom h je indikator za čitavu dijagnozu o kojoj je riječ, pa ne možemo a da ne spomenemo ishitrenu tvrdnju jednog poznatog lingviste, rođenog ovdje, ali nažalost dugo vremena udaljenog od naroda u kome se rodio. U jednom članku prije izvjesnog vremena objavljenom on brzopleto kaže da je glas h kod bosansko-hercegovačkih Muslimana veoma očuvan zahvaljujući orijentalnim jezicima, čija je leksika prodrla u njihov govor. Kakve li netaočnosti i kakve li nepravde! Jer, bosansko-hercegovački Muslimani kao autohtoni starinci vuku svoj govor sa izvora, iz jezične matice davnine, iz jezičke baštine, i zahvaljujući samo tome oni su mogli da sačuvaju to nesretno h i u svojim turcizmima i arabizmima. Da je to tako govori primjer Bugara, koji su bez posredstva domaćih muslimana sačuvali glas h, dok su Albanezi i Makedonci i u svojim i u orijentalnim riječima izgubili taj glas. Čak oni kažu i pišu vlastita imena bez glasa h – Memet, Amet, itd.

Dosta znamo o dvije varijante srpskohrvatskog jezika, odnosno varijantu zapadnu ili hrvatsku, istočnu ili srpsku. Svaki građanin ima pravo da piše jednom od njih, pa i građanin Bosne i Hercegovine. Ali, bez ičijie presije. Iz iznesenih podataka vidi se jasno kako su protagnosti istočne varijante učinili sve da ona, bar u nekim vidovima, prodre na područje Bosne i Hercegovine. Naravno, ona to niti može niti smije. Za prodiranje zapadne varijante nema nikakvih realnih uslova, bez obzira ne poneke i nečije pretenzije. Ovdje se danas govori o mogućnosti jedne međuvarijante, koja bi se koristila tekovinama iz obje varijante. Govori se o prožimanju varijanti. Govori se na razne načine i sa raznim ciljevima. Međutim, ta specifična jezička situacija u BiH, „koja je nastala kao rezultat posebnih uslova u kojima se razvijao standardni jezik na ovom, bosansko-hercegovačkom terenu” traži drukčija rješenja. Autohtoni, standardni jezik ovdje nije podudaran sa jezikom dviju varijanata i njegova eventualna kanonizacija traži zato i specifičan pristup i posebno rješenje.

Leksičko blago za svoj vokabular jezički eksperti crpiće iz bogatih vlastitih izvora. Leksika Bosne u svojoj glavnini ima dosta istovjetnosti sa leksikom zapadnih naših krajeva, odnosno zapadne varijante. Sintaksta joj je približnija istolnoj varijanti, ako se odbaci izbjegavanje infinitiva, što je svojstveno istočnim govorima. Sa istočnom varijantom zajednički je i futur u načinu pisanja (radiću umjesto radit ću), još od vremena kada je to usvojila jedna komisija Bosanskog sabora, revidirajući Brozovićev pravopis. Pravopis namijenjen stanovništvu Bosne i Hercegovine neće se osvrtati na podudarnost sa pravopisom u jednoj ili drugoj varijanti, nego će se služiti onim leksemama koje su žive u jeziku. Tako će se dogoditi da se uvedu mnogi subleti kao što su val i talas, vijek i stoljeće, kruh i hljeb, nogomet i futbal (fusbal), utisak i dojam, stroj i mašina, fabrika i tvornica, zrak i vazduh, kat i prat, plin i gas, tlak i pritisak, ulje i zejtin, papir i hartija, domaćinstvo i kućanstvo, preduzeće i poduzeće, tabak i arak, januar i siječanj, hiljada i tisuća, gnojivo i đubrivo, itd. Vjerovatno će to isto biti i sa riječima istog korijena, domaćim i stranim, kao što se barbar i varvar, hemija i kemija, kaos i haos, aždaha i aždaja (mada je pravilno aždaha s obzirom na staroperzijsku riječ aždahaka). U Bosni je običnij i uobičajenije demokracija nego demokratija, plaćća nego plata, sretan nego srećan, ali će prvi oblik imati možda samo prednost nad drugim. U pogledu turcizama trebalo bi napraviti punu reviziju. Po Pravopisu naših matica orijentalizmi kao što su aždaha, hendek, halva, pišu se samo kao aždaja, jendek, alva, što predstavlja pravi paradoks, jer se te orijentalne riječi ovdje upotrebljavaju u većini sasvim izvorno, pravilno, isto tako kao što se riječi proha i promaha izgovaraju izvorno i pravilno, a u rječniku Pravopisa propisuje se, ne znamo zbog kakvog čuda, kao proja i promaja!

Na kraju bih rekao da su razni lingvistički heretici u svojoj prehitroj i pretiloj hitrosti učinili toliko hodoba u upotrebi samoglasnika h – da ne bi bila dovoljna čitava knjiga od nekoliko tabaka za njihovu golu registraciju. Zato ću i završiti ovo svoje razmatranje s napomenom da bih radije pisao svoje stihove i sve ostalo što pišem na nekom drugom jeziku nego na svome materinskom – kada ne bih mogao da pišem onako kako me je majka učila, a za čiju bilo želju i vilju. Jer ispustiti glas h iz svoga slova bilo bi isto kao što bi neki kompozitor izbacio upotrebu jedne note iz muzičke skale, ili jedan kemičar bilo koji element iz Mendeljevog sistema, ili jedan graditelj jednu stepenicu u stubištu jedne zgrade.

U ocjeni tradicije, koja se u svakom slučaju mora poštovati, biće raznovrsnih shvatanja. Inzistiranju na vjekovnoj tradiciji poneko će suprotstaviti misao o novoj, možda i dvadesetogodišnjoj praksi kao novoj tradiciji. U slučaju da se u svim pitanjima ne može doći do istovjetnih pogleda valjaće ići na kompromisna rješenja, naročito u pitanjima oficijelnih naziva. Na primjer, ako se ne mogne odlučiti o nazivu između općine i opštine, zašto se ne bi uzeo izraz komuna, koji asocira na najstariju socijalističku tekovinu u historiji društva, a u potpunosti odgovara našem društvenom biću: Ili, da spomenemo jedan drugi primjer – teatar. Po čemu bi u Bosni imao prednost naziv teatra kao pozorište nad kazalištem, pa i gledalištem? Još je (do sada nezamjenjljivi lingvista) T. Maretić predložio klasično ime teatar, ali bez odziva. To je veoma pogodan izraz i za nas, ali mi imamo još bolje rješenje. Zašto mi u Bosni ne bismo uzeli jedan narodni, još neiskorišteni izraz, proistekao iz starog jezika, a živ i dan-danas u narodu. U nas se od davnina glumilo (još u srednjem vijeku), pa su bosanski glumci išli u Dubrovnik da kao gosti glume na godišjnoj pkladnoj festi. Krajiški junak Osmanaga prezivao se Glumac, a takvih prezimena zadržalo se sve do sada. Mjesto gdje su glumci davali predstave nazivana su glumištima, pa zašto mi ne bismo sada u Sarajevu, Zenici, Mostaru, Banjaluci i Tuzli imali narodna glumišta, umjestno narodnih pozorišta ili kazališta, kada je glumište izvornije, narodnije i ljepše? Ovakvom praksom, naučno fundiranom, došli bismo do odličnih rješenja, što bi zadovoljila razne želje i ukuse.

Nalazimo se u eri pune specijalizacije u svim područjima ljudske djelatnosti, što predstavlja logičan ishod težnje ka punom ovlađavanju u proizvodnji i mišljenju. Ali, nema takvog specifikuma čija bi vrata bila zatovrena za entuzijaste, željne da i sami doprinesu svoj udio u otkrivanju tajne nekog fenomena – osim na području danas veoma cijenjene i sve popularnije lingvistike. Jer, u nas, sada, i ovdje, nastoji da se pokrije velom raznovrsnih ezoteričnosti. A upravo je lingvistika ona znanost na koju ima prava cjelokupan ljudski rod, jer je jezik primarna ljudska odredbenica – čovjek je jedino živo biće što posjeduje govor i moć da ga sistematizira u jezik. U našem, jugoslavenskom društvu čini se sve (u granicama materijalnih i kadrovskih mogućnosti) da se suma suvremenih znanja što više i što brže približi običnom čovjeku, kako bi njegov prirodni dar došao što više do izražaja i mogućnosti u osvajanju istinske ljudske egzistencije, a time i do suzbijanja svakovrsnih alijenacija. Svjedoci smo, i pored relativnih mogućnosti u razvijanju proizvodnih snaga, mnogih napora na tom planu. Naši ljudi ne stiču samo znanja u ovlađavanju oružjem i drugim sredstvima za odbranu zemlje nego i takva znanja koja mu mogu priblićiti i svemirske probleme. Biološke znanosti danas sve više nalaze zajednički jezik sa tehnikom, kao i medicina, koja je do jučer u mnogo čemu predstavljala njenu suprotnost. Kako stoji s lingvističkim znanostima? U pogledu jezika, tog općenarodnog dobra, ne stojimo tako. Iako se ledena kopra nepristupačnosti sa nekih lingvističkih stručnjaka počela da topi, još uvijek mnogi od njih ne daju nikome da zine ako nije iz njegovog esnafa, bolje reći klana. Jezik je tabu čak i za književnike, koji, koliko ja znam, ne samo da se služe jezikom kao osnovnim sredstvom u svom specifičnom radu, nego trošeći da oni ga u isto vrijeme i bogate, a najbolji među njima i stvaraju. Svo oni koji su provukli nos u lingvistički hram umjesto tamjana iz lingvističkih kadionica obasuti su anatemama sa posvećenih oltara. Proglašeni su odmah uljezima, diletantima i amaterima. Nisu tako loše prolazili amo benevolentni književnički volonteri nego i stručnjaci koji nisu spadali u klan. Kvalifikativi kojim su oni nalijepljivani još su bili zeži, a zna se zašto – svaki inkvizitor mora pronaći za sebe herezu što će je proganjati, uz pomoć svojih aminaša i egzekutora.

Pustinju koju su stvorili mi treba sada da premostimo.

Mak Dizdar, ‘Marginalije o jeziku i oko njega’, Život, br. 11-12, novembar/decembar 1970.

http://makdizdar.ba/marginalije-o-jeziku-i-oko-njega/

Komentariši

MOJ PRIJATELJ VJETAR

 

Puni vjetre sa južnoga mora

Ovlaži mi kruh sa sedam kora

Da ga svojim suzama ne mijem

Da ga dahom patnika ne grijem

Izbriši mi i suzu u oku

Zacijeli mi ranu preduboku

Donesi mi dašak domovine

Dragi miris stare borovine

Blagi šapat staričice moje

Dio neba najsvjetlije boje

Besjedi mi prijatelju mio

Jesi li mi zavičaj vidio

Da li si ga tihom kišom prao

Zlatne kapi sa neba mu slao

Da l’ još tinja vatra na ognjištu

Jeli pusto na starom bunjištu

Čuju li se dječji poklici

Svijetle li se ilindanski svici

Mirišu li suhe oskoruše

Da l’ se stari kotlovi još puše

Poteče li lozovača ljuta

Kao dosad nebrojeno puta

Mirišu li kukuruzi zreli

Sa žerave rumeni i vreli

Čuje li se žamor djevojaka

Duge kose, zlatnih uvojaka

Zriju li mi duhaništa žuta

Vinogradi ispod starog puta

Da li mi je bunar presušio

Il’ se čistom vodom napojio

Dolaze li s juga lastavice

Gnijezde li se ispod tavanice

Da l’ još cvrčci svoju pjesmu poje

Da l’ se pčele nad košnicom roje

Viđaš li mi najmiliju mati

Malog psića što ju vjerno prati

Kol'ko noći besanih probdije

Kol'ko suza za sinom prolije

Kad se budiš nad zavičaj svio

Pozdravi je prijatelju mio

Poljubi joj čelo izborano

Okupaj joj lice razdragano

Pozdrave joj od sina prenesi

I novost joj najljepšu donesi

Snažno puni i svi neka znaju

Ja se vraćam rodnom zavičaju

Vratit ću se kad javor zažuti

Kad se miris proljeća oćuti

Vratit ću se da ne idem više

Da mi vjetar tragove izbriše!

Frano Mikulić Jukić

Komentariši

Fonemika dubrovackoga govora

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2010
UDK: 811.163.42'282(497.5 Dubrovnik)
Izvorni znanstveni clanak
Primljen: 9. 2. 2010.
Prihvacen za tisak: 23. 6. 2010.
Orsat Ligorio
Leiden University Centre for Linguistics
Faculteit der Geesteswetenschappen
Universiteit Leiden
P.N. van Eyckhof 3, NL – Leiden 2311 BV
o.ligorio@hum.leidenuniv.nl

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=96811

Sažetak
U ovom se članku raspravlja o fonemici dubrovačkoga govora danas. Najprije se obrađuju silabemi tj. vokali (2.1), a onda sonanti (2.2) i konsonanti (2.3) tj. asilabemi. Metodom se minimalnih parova ispituje koliko je fonema. Na kraju se obrađuju i alofoni (2.4). Nalazi su u sintezi iza svake cjeline i opet u zaključku.

 

, ,

Komentariši

Jekavska čakavica

Jekavska čakavica ili lastovsko-janjinska čakavština je krajnji jugoistočni tip naših čakavskih govora koji je zadnji izdvojen i opisan krajem 19. stoljeća na izoliranom otoku Lastovo. Kasnije je sličan govor nađen i na središnjem Pelješcu oko Janjine tj. na prijelazu između ikavskih čakavaca zapadnog Pelješca i istočnijih ijekavskih štokavaca prema kopnu.

Povijest upoznavanja

Potom je više jezikoslovaca uočilo sličnosti s Lastovom u arhaizmima dubrovačke štokavštine i mjestopisu (toponimima) susjednog otočjaElafitikonavoske obale i Boke Kotorske, te kod starijih dubrovačkih pisaca sve do Nikola Nalješkovića sredinom 16. stoljeća. Iz toga su zaključili da se ranije možda i u okolici Dubrovnika govorilo sličnom jekavskom čakavicom, ali je zatim to ideološki presjekao kao besmislicu jugoslavenski vukovac Milan Rešetar. Kasnije u Jugoslaviji je sve donedavna, ta moguća dubrovačka čakavština postala tabu-tema, jer je idejno ugrožavala srbijanske pretenzije na Dubrovnik.

Zbog ovog embarga i noviji jezikoslovci u Hrvatskoj i Hercegovini sve do danas zaziru od toga nepodobnog tumačenja, ali su taj problem mimo hrvatskih već riješili novi crnogorski lingvisti. Pri proučavanju povijesti nastanka crnogorskog jezika, dio njih je zaključio da su se zetsko-dukljanski govori doduše razvili pod kasnijim štokavskim utjecajem iz zaleđa, ali na prvotnoj podlozi stare jekavske čakavštine od srednjega vijeka, koja se prije govorila od Dubrovnika do Boke, Budve i možda primorjem sve do Skadra, gdje okolna albanska plemena (npr. Kuči) još danas imaju tipske čakavske primjese.

U novije doba je napokon i u Crnoj Gori nađena živa čakavska jekavica kod starih ribara u lučici Bigova (Trašte) pred ulazom Boke, a također su zapisani čakavski toponimi na Orjenu i brojni čakavski arhaizmi u selu Markovići nasred Crne Gore. Iz navedenog slijedi da se u prošlim stoljećima jekavska čakavica vjerojatno govorila duž južnojadranskog primorja od donje Neretve do Boke i možda do Skadra, a danas je u završnom izumiranju ograničena samo još na Lastovo, Janjinu i Bigovu pred ulazom Boke Kotorske.

Područje i značajke

Na svom jugoistočnom rubu tj. južnije od Neretve, južni polučakavci Pelješca, Lastova i Boke Kotorske su fonetski različiti od inih sjevernijih polučakavaca, jer tu jat ne daje “i” niti dvojno i/e, nego se većinom izgovara kao srednje “je”. Ta istočna jekavska čakavica je stari prijelazni medjudialekt izmedju prave čakavštine na većini jadranskih otoka i istočnije jekavske štokavštine u Dubrovniku i Crnoj Gori. Ova jekavska polučakavica je danas već u izumiranju na otoku Lastovu, sjeverozapadu Pelješca i na ulazu Boke Kotorske (lučica Bigova kod Tivta).

Jekavska čakavica je najistočnija inačica starohrvatskih čakavskih narječja, medju kojima zbog najjačeg potiskivanja s istoka od Srbije danas zauzima najmanji prostor. Jekavska polučakavica ima najveći broj govornika medju domaćim starosjediocima na otoku Lastovu. Sličan je govor manje izrazit na sjeverozapadu Pelješca oko Janjine, gdje se nalazi u prijelazu izmedju ikavske čakavice na jugozapadu (Trpanj-Orebić) i jekavske štokavice na istoku oko Stona. Najistočnije je izdvojena oaza već osiromašene jekavske čakavice pred izumiranjem pri ulazu Boke Kotorske u hrvatskom ribarskom selu Bigova (danas srpski: Trašte) južno od Tivta. Ova su tri područja danas zadnje reliktne oaze toga starog južnohrvatskog govora, nekoć rabljenog na većim prostranstvima srednjovjeke Crvene Hrvatske uz južni Jadran. Iz današnjih čakavskih tragova u južnojadranskim štokavskim govorima i šire očuvane zemljopisne toponimije slične kao na Lastovu, proizlazi da je slična jekavska čakavica ranije u srednjem vijeku prevladavala duž cijeloga južnojadranskog primorja od Neretve do Skadra. Danas su jasno vidljivi njezini tragovi osobito u mjestopisu (ŠIMUNOVIĆ 1986) i manje u domaćem govoru oko Dubrovnika, pa na dubrovačkom otočju Elafiti, duž konavoske obale, oko Boke Kotorske itd. Još vidljive čakavske tragove u dubrovačkoj jekavskoj štokavštini navodi niz pisaca npr. KUŠAR 1889, JAGIĆ 1891 i VANČIK 1990.

Takodjer je oko Dubrovnika dosad još očuvan cijeli niz čakavskih obalnih toponima kojima se služe ribari osobito duž konavoske obale i na dubrovačkom otočju Elafiti. Tako je uz danas formalni vukovski naziv otoka “Jakljan”, tu u lokalnom otočnom govoru očuvano njegovo izvorno čakavsko ime Lakjan. Na susjednom otoku Koločepu su čakavski nazivi uvala Mandrać, Saplun i Orsan, pa oko obale otoka Šipana niz čakavskih toponima: uvale Gregurica i Prodoje, tjesnac Harpoti, obalne špilje Šupjak, Podmrčon i Pod Klačinon, crkvice Suspas i Mandajenaitd. Najbogatiji je čakavski mjestopis kod Dubrovnika duž konavoske obale Cavtat-Molunat podno Konavoskih stijena: uvale Košćera, Manćina, Celinka i Molunat, pa rtovi Gaoj, Paće, Vratlo i Šipanat, obalne pećine Oaće, Vejebrdo, Noždra i Metale, otočići Veji Škoj i Markanac itd. Stoga se jedva može sumnjati da su još pred koje stoljeće konavoski ribari i elafitski otočani govorili sličnom jekavskom čakavicom kao danas Lastovo. I u samom gradu Dubrovniku, u jekavskom govoru domaćih staraca, ribara i pomoraca dubrovačkog podrijetla, još uvijek obstoje tipični čakavski izrazi npr. jubav (= ljubav), maška (mačka), zamjenice tega i ovega (toga i ovoga), pa dativi i lokativi sa starim čakavskim nastavkom -on (ženon, dobron, mrčon) i skraćeni infinitivi na -it (umjesto -iti).

ŠTEDIMLIJA (1990) spominje čakavske primjese čak i u govoru albanskih katoličkih plemena uz sjeverozapadnu granicu, a takvih čakavskih riječi je dosad ostalo najviše u dialektu albanskog plemena Kuči kod Skadra (H. BARIĆ, Sarajevo 1959). Iz svega spomenutog slijedi da je u srednjem vijeku, vododjelnica izmedju dunavskog i jadranskog rječnog sliva najvjerojatnije bila i prvobitnom jezičnom granicom izmedju kontinentalne ikavske štokavice u Sandjaku i primorske jekavske čakavice od Neretve do Skadra i na susjednim južnojadranskim otocima Lastovu, Mljetu i Elafitima. Tek s kasnijim osvajanjima Nemanjića i zatim invazijom Turaka, ta je jezična granica pomaknuta i započelo je nadiranje iz zaledja prema moru pravoslavnih Vlaha i Srba sve do današnje prevlasti srbojekavske štokavice.

Osobine govora

Pored zamjenice ča koju još rabe neki starci iz Lastova, Janjine i Bigove, istodobno se većinom izgovara jedinstveno je bez razlikovanja kratkoga i dužeg jata. U izgovoru j zamjenjuje ljš je umjesto ččr- umjesto cr-, šć umjesto št, završno -on je umjesto -om, a naglasak je dijelom pri kraju riječi. Dio tih starih značajki (bez ča) dolazi i u crnogorskom selu Markovići. Kod mlađih govornika iz tih mjesta staro ča je uglavnom zamjenjeno novim što, a završni naglasak se pomiče naprijed, pa dijelom govore sve sličnije štokavcima okolnih naselja.

Starohrvatska jekavska čakavica je dosad najbolje očuvana na Lastovu gdje je to i danas još dominantni otočni dialekt pa su tu najizrazitije njezine značajke. O jezičnim osobitostima lastovskog idioma prvi su podrobno razpravljali KUŠAR 1893 i OBLAK 1894, a jekavska čakavica sjeverozapadnog Pelješca i bokeljske Bigove dosad još nije pobliže proučena. Na Lastovu samo poneki starci još rabe upitno-odnosnu česticu kao ča, dok je mladji većinom govore u obliku “što”. Na Lastovu se glas “jat” bez obzira na dužinu uvijek izgovara podjednako pa tu nema jasnih štokavskih razlika izmedju kratkog “je” i dugoga “ije”, nego se on tu stalno izgovara kao dvoglas je (tj. slično kao u hercegovačkoj poluikavici ili u “jekavskoj” kajkavici središnjeg Zagorja): npr. rjeć (riječ), mjeh (mijeh), šnjeg (snijeg) itd. Štokavsko “lj” na Lastovu ne postoji i uvijek je zamijenjen sa “j”: poje (polje), jeto (ljeto), jubav, košuja, posteja (krevet), uje (ulje), veji (velik), zeje (kupus), mjeko (mlijeko), gjiva (gljiva) itd. Na Lastovu su završni -l i -r redovito očuvani u izvornom hrvatskom obliku (nikad ne izostaju kao u novoštokavskom): stol, sokol, del (dio), bil (bio) itd. Takodjer je i početno h- većinom očuvano i ne gubi se kao u novoštokavskom: hodit, Hrvat. “Č” je kao u čakavskom češće zamijenjeno sa “š”: maška, kuška (kuja), koška (kvočka). Očuvana je i stara skupina “čr” (umjesto štokavskoga “cr”) npr. črv, črn. Takodjer je očuvana i stara čakavska skupina šć (nikada kao štokavski “št”): šćap, gušćer, prišć, šćir. Staro vokalno “l” u lastovskom daje o (a ne štokavski “u”), npr. soza (suza), žot (žut) itd.

Na Lastovu i srednjem Pelješcu kao i na većini naših otoka, čakavski infinitiv ima skraćeni oblik na -it (poput supina) npr. poć, nać, sjest, dignit, žerat (žderati) itd. U sklonidbi imenica su ovdje dativ i lokativ sa čakavskim nastavkom na -on: orlon, zecon, ženon i slično. Takodjer su i muški plurali uvijek kratki starohrvatski (a ne produženi novoštokavski na “-evi, -ovi”): zeci, orli, sokoli. U zamjenicama je očuvan starohrvatski genitiv i dativ: tega, ovega, temu, ovemu. Na Lastovu se nalazi više čakavsko-kajkavskih izoglosa zajedničkog starohrvatskog podrijetla, kakve izostaju u srboidnim novoštokavskim govorima: težak (seljak), žmul (čaša), oganj (vatra), muka (brašno), kozlić (jarić), rest (rasti) itd. Naprotiv su u jekavskoj čakavici vidljivi i neki novoštokavski utjecaji: u futuru je čestica “ću” spojena s glagolom (biću, doću, ićeš), a složeno d+j se većinom izgovara kao štokavski đ: đed, đete, đevojka. Naglasak je danas na Lastovu nestabilan zbog štokavizacije pod pritiskom škole i javnih medija. Mladji tu uglavnom već imaju štokavske naglaske slično Dubrovčanima, dok starci još rabe stare čakavske naglaske koji su većinom na kraju riječi (kao u francuskom): jedân, ogânj, težâk, zagôn (štala). Za izvornu lastovsku čakavicu, kao i za većinu naših otočnih govora, posebice je tipičan i čest na završnom slogu oštrobrzi naglas: onì, že, ov, lo, das, gre, zo, tra, mag, fa, met, do, stab, gnjez, petàk, izùt, trebàt, oženìt …itd. Po ovom starohrvatskom završnom naglasku, južnojadranska jekavska čakavica se izgovorom slaže s inim čakavskim i kajkavskim dialektima, ali se time jasno razdvaja od srboidne novoštokavštine i njezinoga političkog derivata tzv. književnog standarda (vukopisa).

Novije odumiranje

Kontinentalno nadiranje novoštokavskih Vlaha i potiskivanje izvornih čakavaca iz južnojadranskih obala na otoke i do srednje Dalmacije, započelo je od 14. st. sa srbijanskim invazijama Nemanjića na jugozapad, gdje su postupno prisvajali dotadanju Crvenu Hrvatsku tj. sada Crnu Goru, Boku Kotorsku i istočnu Hercegovinu. To je zaustavljeno i tek privremeno spašeno oslobodjenjem Balšića u samostalnoj Zeti iz 14. st., ali su katolički jekavski čakavci dotle vjerojatno već potisnuti na uži primorski pojas od Pelješca do Boke Kotorske. Zatim opet od 15. st. slijede turske invazije s kojima štokavski Vlahi i Srbi već prodiru do crnogorske obale, a dijelom se kao izbjeglice pred Turcima naseljuju i u Dubrovačku republiku, čime se i sam dubrovački govor postupno štokavizira do sadanjeg mješovitog stanja sa čakavskim reliktima. Nakon svega navedenog, prvobitna jekavska čakavica iz srednjovjeke Crvene Hrvatske je dosad diljem Crne Gore uglavnom nestala izim u lučici Bigovo, a u dubrovačkom primorju je krajnje osiromašena i već bliža štokavici, kao njezina dubrovačka inačica. Tako su zadnji prepoznatljivi ostatci iz nekoć prostrane jekavske čakavice uz južni Jadran, danas još samo na otoku Lastovu, sjeverozapadu Pelješca i vanjskom ulazu Boke Kotorske, te još malobrojne čakavske primjese u govoru i mjestopisu Elafita, Dubrovnika i Konavala.

Književna uporaba

Jekavskoj čakavici lastovskog tipa pripada i rano doba srednjovjeke dubrovačke književnosti na hrvatskom jeziku, najviše u 15. stoljeću i do polovice 16. stoljeća. Tako su uglavnom na njoj svoje pjesme i ina djela objavili npr. Gjore Držić (1461-1501), Šiško Menčetić (1457-1527) iNikola Nalješković (1505-1587). Naši dogmatski vukovci koji bezuvjetno hoće dokazati kako je štokavski vukopis jednako star kao čakavica, doduše tvrde da su i ovi pisali štokavski natrunjeno čakavštinom, ali to iz pripadnih tekstova jednostavno nije istina: ili nisu čitali te pisce – ili naprosto izmišljaju da dokažu svoju vukovsku fiks-ideju unatrag. Tim ideološkim podvalama naši vukovci samo lažno dokazuju kako bi Dubrovnik odvajkada bio srpska Atina.

Literatura

  • J. Hamm: Čakavština Džore Držića. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 59-65, JAZU – Zagreb 1980.
  • Š. Kulišić: O etnogenezi Crnogoraca. Pobjeda, Titograd 1980.
  • M. Kušar: Glavne osobine lastovskog narječja. Nastavni vjesnik 1: 319-327, Zagreb 1893.
  • V. Oblak: Der Dialekt von Lastovo. Archiv fur slavische Philologie 16: 426-450, Berlin 1894.
  • P. Šimunović: Istočnojadranska toponimija. Logos, 306 p. Split 1986.
  • S. Zeković, B. Cimeša: Elementa Montenegrina 1. Hrestomatija. C.F.P., Zagreb 1990.

Poveznice

, , , ,

Komentariši

Metkovski i neretvanski govori

Izvor:

http://www.emetkovic.com/forum/archive/index.php/t-131.html

gudin-svinja
cipol-cipal
lubin-brancin
ćuko-pas
đinđuliši-bižuterija
nu- pogledaj
de-hajde
štreka-pruga
bajer-nasip
nunde-ondje
kašeta-lijes
brokva-čavao
škure-grilje
koltrine-zavjese
škafet(in)-ladica
kantunal-noćni ormarić
banja-kupaonica
šugoman-ručnik
šolja-šalica
kacavida-odvijač, šarafciger
škovacera-mala lopatica u koju se mete smeće
pirija-lijevak
škatula-kutija
španjulet-duhan
motun-cigla
izist-pojesti
pinjur-vilica
kašika-žlica
špurtilo-ne znan ni kako se to kaže na standardnom jeziku
kaciola, kačolja- velika žlica za juhu
kušin-jastuk

udin-svinja
cipol-cipal
lubin-brancin
ćuko-pas
đinđuliši-bižuterija
nu- pogledaj
de-hajde
štreka-pruga
bajer-nasip
nunde-ondje
kašeta-lijes
brokva-čavao
škure-grilje
koltrine-zavjese
škafet(in)-ladica
kantunal-noćni ormarić
banja-kupaonica
šugoman-ručnik
šolja-šalica
kacavida-odvijač, šarafciger
škovacera-mala lopatica u koju se mete smeće
pirija-lijevak
škatula-kutija
španjulet-duhan
motun-cigla
izist-pojesti
pinjur-vilica
kašika-žlica
špurtilo-ne znan ni kako se to kaže na standardnom jeziku
kaciola, kačolja- velika žlica za juhu
kušin-jastuk
jendek-jarak,kanal
ševar-šaš-krov-trska
trupa-mali čamac
spanjak-špinat
ganče-vile
gučetar-kočak-svinjac
pristupak-lučica za trupu

ćikara-šalica
šesan-zgodan
bančić, škanj-mali stolac
špaker-špaker🙂
kužina -kuhinja
kajsija-marelica
Zanimljivo je također ”Iđen u HollywoodA” (naziv kafića)..a sjevernjaci kažu ”Idem u Hollywood”

Danu – daj da vidim
Kantula – slavina ili pipa
gurla – oluk
ćilit – katanac – lokot
vuštan – pregača

evo vako meni iz glave, jel vi imate kakve??

I da čuo sam kod nekih ljudi iz Podrujnice da kažu ”iđen” (idem) jel to pravilo??, to bi matijevici.blog.hr trebo znat🙂

, , ,

Komentariši

Povijest hrvatskoga jezika

OD POČETAKA DO KRAJA 15. ST.

Doselivši se na istočnu obalu Jadranskoga mora, Hrvati su se susreli s romanskim stanovništvom, rimskom kulturom i latinskim jezikom, s kojim su se morali upoznati prelazeći na katoličanstvo, ali i obavljajući državne poslove sa susjedima na zapadu.

Benediktinski su samostani u srednjem vijeku imali bitnu ulogu u širenju pismenosti u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj. U njima se njegovala latinica, a latinsko pismo je najstarije pismo upotrebljavano u Hrvatskoj.

Tako su sačuvani brojni spomenici na latinskom jeziku i latinici. Najpoznatiji su:
DAROVNICA KNEZA TRPIMIRA (852.) – najstarija isprava hrvatske povijest
TRPIMIROV NATPIS
BRANIMIROV NATPIS
 (888.) – prvi put se spominje ime Hrvat
DRŽISLAVOV NATPIS
NADGROBNA PLOČA KRALJICE JELENE

O razvoju hrvatskoga jezika možemo govoriti tek nakon pojave glagoljice i ćirilice, dvaju pisama prilagođenih slavenskom jeziku iz okolice Soluna, na kojem su braća Ćiril i Metod  sa svojim učenicima širili kršćanstvo među Slavenima. To je jezik crkvenih knjiga – crkvenoslavenski ili staroslavenski. Postupno se u knjige pisane crkvenoslavenskim jezikom uvlače riječi i osobine hrvatskoga jezika pa su naši prvi spomenici mješoviti crkvenoslavensko-
-hrvatski.

Glagoljica se upotrebljava od 9. st., a nazvana je prema riječi glagoljati (govoriti, reći). Hrvati su razvili poseban oblik glagoljskoga pisma koji nazivamouglatom glagoljicom.
Na tom pismu oko 1100. god. nastao je najvrjedniji glagolski spomenik u Hrvatskoj – BAŠČANSKA PLOČA. Nađena je u selu Jurandvor kraj Baške na otoku Krku. Važna je jer je jezični dokument (prvi hrvatski cjeloviti tekst), povijesni dokument (ime hrvatskoga kralja) i pravni dokument (darovnica).

Na glagoljici sačuvani su brojni spomenici:
KLESANIValunska ploča, Plominski natpis, Krčki natpis, Grdoselski ulomak,
Senjska ploča

PISANI: Kločev glagoljaš, Bečki listići, Vinodolski zakonik, Razvod istarski, Misal
Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Misal kneza Novaka, Zapis popa Martinca

U 12. st. se u Hrvatskoj proširila i ćirilica. Hrvati su to pismo prilagodili ii stvorili poseban tip ćirilice nazvan hrvatska ćirilica ili bosan(č)ica. Upotrebljavala se uglavnom u Bosni, Hercegovini, na jugu Hrvatske: Poljicama i zaleđu Splita, dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), Dubrovniku i njegovoj okolici.
Od ćiriličkih spomenika najpoznatiji su POVALJSKA LISTINA POLJIČKI STATUT.

Od 14. st. Hrvati su latinicom počeli bilježiti i hrvatski, ne samo latinski jezik. Latinicom je zapisan najstariji spomenik hrvatskoga pjesništva – ŠIBENSKA MOLITVA. Značajni latinički spomenici su i Red i zakon sestara dominikanki  iKorčulanski lekcionar.

Polovicom 15. stoljeća Johannes Gutenberg izumio je tiskarski stroj. Pojavom tiska hrvatske knjige sve se češće tiskaju u domaćim i inozemnim tiskarama (Senj, Kosinj, Rijeka, Venecija i dr.). Te prve knjige tiskane do 1500. godine zovu se inkunabule ili prvotisci.
Prva tiskana knjiga u Hrvatskoj je MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA  iz1483. godine.

To prvo hrvatsko jezično razvojno razdoblje završava krajem 15. st. provalom Turaka. Tada je zaustavljen i ugrožen brži i bujniji rascvat hrvatske književne kulture, a mnogobrojnim seobama pučanstva izmijenjeno je jezično, dijalektno stanje na mnogim hrvatskim prostorima.

16. STOLJEĆE
Nakon turskih provala hrvatsko pučanstvo često mijenja svoja prebivališta, seleći se iz istočnih i južnih krajeva na zapad (u Italiju – moliški Hrvati) i sjever (Austrija, Mađarska, Slovačka – gradišćanski Hrvati). Na opusjela područja naseljavali su se tzv. Morlaci i Vlasi. Katkad su se i Hrvati, pošto je nestala turska opasnost, vraći u svoju staru postojbinu.
Sve te seobe poremetile su i jezično stanje u Hrvatskoj. Osobito se štokavsko narječje proširilo na nekadašnje čakavske i kajkavske prostore.

Usprkos turskoj opasnosti, naši ljudi i dalje tiskaju knjige. Tako je u Senjskoj glagoljskoj tiskari otisnuto u 16. st. pet knjiga (prije toga u 15. st. tiskane su tamo dvije inkunabule):
Naručnik plebanušev, 1507.
Tranzit svetoga Jeronima, 1508.
Korizmenjak, 1508.
Meštrija od dobro umrtja, 1507. ili 1508.
Mirakuli slavne dive Marije – posljednja knjiga senjske tiskare, 1508.

Riječkoj glagoljskoj tiskari od 1530. do 1531. Šimun Kožičić Benja tiskao je sedam knjiga:
Misal hrvacki (28.04.1531.)
Psaltir
Oficij rimski 
(tiskan na latinici)
Knjižice Krsta
Knjižice od žitja rimskih arhireov i cesarov
 
(prvo djelo svjetovnog sadržaja, prvo povijesno djelo pisano hrvatskim, posvećeno trogirskom biskupu Tomi Nigru)
Od bitija redovničkoga knjižica
Molitvenik
  
(1490. tiskan na latinici, vjerojatno sa dubrovačkog područja)
Oficij s molitvama Bogorodici  (Venecija, 1512. – prvi tiskani tekst na ćirilici)

U 16. st. razvija se i  bogata čakavska i štokavska književnost, a s njome i hrvatski čakavski i štokavski književnojezični izraz.
Najistaknutije mjesto u hrvatskoj književnosti 16. st. pripada Splićaninu Marku Maruliću. Među njegovim djelima ističe se spjev JUDITA  iz 1501. godine, napisan hrvatskim jezikom. Zato ga nazivamo ocem hrvatske književnosti.
Vrhunac književnosti sredinom 16. st. čine komedije Dubrovčanina Marina Držića, među kojima je najuspješnija Dundo Maroje.
Hvaranin Petar Hektorović napisao je spjev Ribarenje i ribarsko prigovaranje.
Zadranin Petar Zoranić napisao je roman Planine, a autor drame Robinja  jeHanibal Lucić.
Premda se kajkavska knjiga javlja tek potkraj 16. st., brojni kajkavizmi u čakavskim i crkvenoslavenskim tekstovima svjedoče o znatno ranijoj pojavi kajkavskog izraza. Kajkavski utjecaj pokazuje već Vinodolski zakon, a procvat kajkavske književnosti obilježen je knjigama Antuna Vramca – Kronika Poštila.

U 16. stoljeću počinje se razvijati i jezikoslovlje.
Faust Vrančić autor prvog hrvatskog samostalnog tiskanog rječnika, 1595.,Dictionarum quinque nobilissimarum europae linguarum – latinae, italicae,germanicae, dalmaticae et ungaricae (RJEČNIK 5 NAJPLEMENITIJIH EUROPSKIH JEZIKA – LATINSKOG, TALIJANSKOG, NJEMAČKOG, HRVATSKOG I MAĐARSKOG).

17. STOLJEĆE
U 17. st. nastavljaju razvijati svoj književnojezični izraz književnici čakavci, štokavci i kajkavci. Svojim su se književnim djelima u sjevernoj Hrvatskoj istaknuli članovi poznatih hrvatskih velikaških obitelji Zrinski i Frankopan. Petar Zrinski, Katarina Zrinska, Fran Krsto Frankopan i Pavao Ritter Vitezović najznačajniji su predstavnici tzv. ozaljskog književnojezičnogg kruga koji su svoja djela pisali mješovitim čakavsko-kajkavsko-štokavskim izrazom.

Za razvoj školstva u Hrvatskoj u tom razdoblju najviše su učinili isusovci. Istaknuli su se u tiskanju knjiga na narodnom jeziku i u osnivanju škola te su imali vodeću ulogu u osnivanju prve hrvatske visokoškolske ustanove. Isusovci su osnivali gimnazije u Dubrovniku, Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Križevcima i Rijeci.  Pod utjecajem katoličke obnove i povećanog broja školovanih Hrvata sve se više pokazuje potreba za stvaranjem jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika.

Tome je pridonio isusovac Bartol Kašić  koji je 1604. godine napisao prvu gramatiku hrvatskog jezika Institutionum linguae illyricae libri duo (OSNOVE ILIRSKOGA JEZIKA U DVIJE KNJIGE).
U svom drugom za hrvatsko jezikoslovlje važnom djelu, u Ritualu rimskom(knjizi namijenjenoj vjernicima koji sudjeluju u crkvenim obredima),  postavlja slovopisno načelo  – predlaže da se nepčani suglasnici koje latinski jezik ne poznaje (č, ć, š, ž…) pišu ujednačeno, “a ne sad jedno, sad li drugo”. U Ritualu piše štokavskim ikavskim govorom koji naziva “naškim” i “bosanskim” i za nj tvrdi da je “najopćenitiji i koga može svak lašnje razumiti i s koristju pročtiti”.

Glede slovopisa i pravopisa slijedit će ga Dubrovčanin Rajmundo Đamanjić(Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga, 1639.),Pavao Ritter Vitezović, koji u svojoj Ortografiji  umjesto dvoslova predlaže slova č i ć,  i Antun Kanižlić, koji je isticao načelo: Piši kako govoriš.

Na tragu je Kašićeve tvrdnje o bosanskom govoru kao “najopćenitijem” i Jakov Mikalja, sastavljač hrvatsko-latinsko-talijanskog rječnika Blago jezika slovinskoga (1649.), u kojem se on ipak koleba između čakavske ikavice i štokavske ijekavice.

Središnja kajkavska figura 17.st. je Juraj Habdelić koji se zalagao da kajkavsko narječje postane književni jezik na prostoru između čakavskog i slovenskog prostora. 1670. u Grazu izdao je Dictionar ili reči slovenske z vekšega vkup zbrane.

Utopijske ideje pokušavao je ostvariti Juraj Križanić. U težnji za ponovnim sjedinjenjem pravoslavne i katoličke crkve te oslobođenjem Slavena pod vodstvom ruskoga cara, napisao je 1665. gramatiku zajedničkoga slavenskoga jezika Gramatičko iskazanje ob ruskom jeziku.  Za naglasnu i gramatičku osnovicu uzeo je preežito svoj čakavski govor iz okolice Ozlja i Karlovca, a u rječniku je dao prednost tadašnjem ruskom jeziku.

18. STOLJEĆE

U 18. st. pojavljuju se književna djela koja popularnost postižu i na mnogo širim prostorima od onih na kojima su nastala, npr. Razgovor ugodni naroda slovinskoga  Andrije Kačića Miošića i Satir iliti divji čovik  Matije Antuna Reljkovića.
Komedije Tituša Brezovačkoga (Matijaš Grabancijaš dijak  i  Diogeneš)pokazuju visok domet kajkavskog književnog izraza, a izvode se na hrvatskim pozornicama do dana današnjeg.

I u ovome stoljeću nastavlja se marna jezikoslovna djelatnost.
Ardelio della Bella 1728. objavljuje Dizionario Italiano-Latino-Illirico (Rječnik talijansko-latinsko-ilirski).
 Veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnikGazophylacium  Ivana Belostenca napisan je prije 1675., kada su u Europi postojala samo dva velika enciklopedijska rječnika (talijanski i francuski), ali je tiskan tek po autorovoj smrti 1740. Po svojoj tronarječnoj orijentaciji Belostenec je bio blizak piscima ozaljskog književnojezičnog kruga.
Višejezični rječnik Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples (Latinski leksikon s ilirskim, njemačkim i mađarskim tumačenjima)  Andrije Jambrešića i Franje Sušnika, tiskan 1742., hrvatsku sastavnicu ima pisanu kajkavskim narječjem.

U drugoj polovici 18. st. pojavljuje se nekoliko gramatika  jer su pisci ikavskog područja smatrali svojom obavezom pismenom pučanstvu ponuditi gramatičke priručnike i rječnike.
Blaž Tadijanović 1761. g. izdaje gramatiku i rječnik na slavonskoj ikavskoj štokavštini – Svašta pomalo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik.
1767. g. Matija Antun Reljković izdaje najopsežniju gramatiku do tada Nova slavonska i nimačka gramatika  u kojoj želi ukloniti turcizme iz jezika.

19. STOLJEĆE

Početkom 19. st. tiskano je još nekoliko jezikoslovnih djela koja prethode ilirskom pokretu.
To su gramatika Šime Starčevića Nova ričoslovnica ilirska (1812.), u kojoj se pojavio prvi opis četveronaglasnog sustavak ikavske novoštokavice, zatimRječosložje ilirsko-italijansko-latinsko (1806.) Joakima StullijaGrammatica della lingua illirica (1808.) Franje Marije Apendinija te Ričoslovnik iliričkog, italijanskog i nimačkog jezika (1802./03.) Jose Voltiggija.

Tridesetih godina 19. st. započinje ilirski preporod. Hrvatski intelektualci bore se za očuvanje hrvatskog indentiteta. Kako je jezik bitna odrednica nacionalnog indentiteta, svoju su borbu usmjerili na očuvanje hrvatskog jezika. Početak buđenja nacionalne svijesti je poziv zagrebačkog biskupaMaksimilijana Vrhovca (Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, 1813.) za skupljanje narodnog blaga.

Godine 1815. Antun Mihanović, autor hrvatske himne, piše brošuru Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku,  u kojoj želi da hrvatski jezik dobije isti status kakav imaju i drugi nacionalni jezici.

Hrvatski književnici i znanstvenici nastoje odrediti književni jezik koji će biti zajednički svim Hrvatima. Mogli su birati između dvaju veoma rasprostranjenih i visoko razvijenih književnih izraza: štokavskoga i kajkavskoga. Dana je prednost štokavštini jer je među Hrvatima najmnogoljudnija, a štokavska književnost, posebice dubrovačka, bila je i veoma bogata i popularna.

Najveće usluge u afirmaciji hrvatskog jezika pripadaju Ljudevitu Gaju i njegovim nastojanjima da riješi slovopisne probleme hrvatskoga jezika – svoje ideje iznosi u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskog pravopisanja  (1830.) i članku Pravopisz (1835.).

Konačna pobjeda je dopuštenje za izdavanje novina na hrvatskom jeziku. Godine 1835. izlaze prvi brojevi Novina horvatskih i književnog priloga Danicza Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka. Tiskana je starim pravopisom i pretežito kajkavskim narječjem, da bi već sljedeće godine preimenovana u Danicu Ilirsku i tiskana novim pravopisom i na štokavskom narječju. Imenom ilirskim željelo se obuhvatiti sve južne Slavene. Međutim, ostali južni Slaveni nisu prihvatili naziv ilirski za svoj jezik pa su ga uskoro i Hrvati zamijenili svojim nazivom – hrvatskim.

U preporodnom razdoblju i nakon njega djelovalo je nekoliko velikih hrvatskih jezikoslovaca. U to vrijeme nastaju gramatike Vjekoslava BabukićaAntuna Mažuranića i Adolfa Vebera Tkalčevića   te rječnici od kojih je najpoznatijiHrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja najvećega hrvatskog leksikografa 19. stoljeća – Bogoslava Šuleka. Šulek, podrijetlom Slovak, obogatio je hrvatsko nazivlje, preuzimajući i pohrvaćujući slavenske riječi, oživljujući riječi iz starijih hrvatskih rječnika, iz hrvatskih dijalekata, ali i tvoreći nove.

Nastojeći oko zajedničkoga jezika, ilirci su rješavali i problem službenog jezika. Težnji da to umjesto latinskoga bude hrvatski suprotstavljala se prisilna mađarizacija i germanizacija. Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je održao službenigovor u Hrvatskom saboru na hrvatskom jeziku 2. svibnja 1843., a na njegov prijedlog je 23. listopada 1847. hrvatski jezik proglašen službenim.

1850. godine književnim dogovorom u Beču započet je proces ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga jezika u jedan jezik. Razlog zbog kojega je do početka ujedinjavanja jezikâ uopće došlo, bio je kako politički (ideja jugoslavenstva bila je izrazito jaka u ilirskomu pokretu i tadašnjoj Katoličkoj crkvi), tako i jezični, usmjeren snažnijem otporu protiv utjecaja talijanskoga, njemačkoga, mađarskoga i turskoga jezika. 

Ilirska usmjerenost na štokavski kao osnovicu potaknula je sredinom 19. st. različita jezikoslovna strujanja. Svi su polazili od štokavske osnovice, ali se u nizu pravopisnih, gramatičkih i rječničkih pojedinosti nisu slagali. Tako su se razvile različite filološke škole.

Zadarsku filološku školu predvodio je Ante Kuzmanić, koji je smatrao da osnovicom književnoga jezika mora biti narodni štokavsko-ikavski govor i odbacivao Gajev slovopis, zalažući se za stariju slovopisnu tradiciju.

Riječkoj filološkoj školi bio je predvodnikom Fran Kurelac, koji je mislio da književni jezik mora biti utemeljen na elementima zajedničkim svim slavenskim jezicima. U njegovu je jeziku bilo mnogo zastarjelica, dijalektizama i njegovih vlastitih tvorenica.

Zagrebačka filološka škola, kojoj je na čelu bio Adolfo Veber Tkalčević, nastavljala je jezikoslovne ideje iliraca. Zalagali su se za rogato e, za starije padežne nastavke u DLI množine, za nastavak -ah u G množine (zato su ih zvali i ahavcima), za iskorištavanje čakavskih i kajkavskih elemenata i čvršću povezanost s književnom baštinom.

Daničićeva ili vukovska filološka škola bila je u oštroj oporbi Zagrebačkoj školi. Prvi jači odmak od dotadašnjih hrvatskih jezikoslovnih shvaćanja učinio je Đuro Daničić kao urednik velikoga povijesnoga Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika, u koji nije uvrstio građu iz hrvatske kajkavske književnosti ni nazivlje B. Šuleka.

Pobjeda vukovaca počela se ostvarivati 1892. kad je Hrvatski pravopis  IvanaBroza proglašen obvezatnih pravopisom za sve škole. Broz slijedi VukaKaradžića i njegov zahtjev: Piši kako govoriš!   Zamijenio je dj i gj  Daničićevim jednoslovom đ, dok je u dugim slogovima mjesto rogatoga e ili dvoglasnika ie propisao dvosložno ije. Brozov je pravopis, s manjim mijenama, postaonositeljem novije hrvatske pravopisne tradicije sve do danas.
Vukovci su poistovjetili književni jezik s istočnohercegovačkim štokavskim ijekavskim narječjem.

Naistaknutiji vukovac Tomo Maretić objavio je 1898. veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika, bez građe iz djela suvremenih hrvatskih pisaca.

Ivan Broz je na temelju građe iz Karadžićevih i Daničićevih sastavljao Rječnik hrvatskoga jezika, ali zbog njegove prerane smrti dovršio ga je njegov ujakFranjo Iveković (1901.). Taj je rječnik s Maretićevom gramatikom učvrstio daljnji razvoj hrvatskoga književnoga jezika na crti približavanja srpskomu jeziku. Vukovske su tendencije jačale pomognuze političkim pritiscima, osobito nakon osnivanja Države Srba, Hrvata i Slovenaca.

20. STOLJEĆE


Društveni i politički uvjeti za samostalan razvitak hrvatskog književnog jezikau ovom stoljeću nisu bili najpovoljniji. Razvoj hrvatskoga jezika u četirima državama bio je sputavan: Austro-Ugarskoj Monarhiji od 1918., Kraljevini SHS (Kraljevini Jugoslaviji) do 1941., Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do 1941.  i Jugoslaviji nastaloj poslije 2 svj. rata do 1990.

Promjene koje su izveli pristaše jedinstva srpskoga i hrvatskoga jezika nisu bile olako prihvaćene. Braća Radić ne odriču se hrvatske jezične posebnosti ni nakon I. svjetskog rata kada se, stvaranjem države Srba, Hrvata i Slovenaca, nastavlja progon svega što je samo hrvatsko, a nije ujedno i srpsko.

Težnja za stvaranjem jedinstvenoga hrvatskoga i srpskoga jezika navela je niz hrvatskih pisaca da na kratko vrijeme prihvate ideju o hrvatskom napuštanju jekavice i srpskom odricanju od ćirilice. Uvidjevski da se pod krinkon jedinstva nameće posrbljivanje hrvatskoga jezika, ti su se pisci brzo odrekli ekavice.

Za vrijeme NDH pokušalo se vratiti na razini pravopisa, a donekle i rječnika, stanje kakvo je bilo u doba Vebera, Šenoe i Kumičića. Za tu je svrhu tiskan korjenski Hrvatski pravopis  F. Cipre i A. B. Klaića.

Nakon II. svjetskog rata opet jačaju pristisci s težnjom da se hrvatski jezik što više posrbljuje. Vrhunac takva nastojanja bio je novosadski dogovor (1954.) na kojem je zaključeno da je “narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik”, da se u nazivu jezika u službenoj upotrebi moraju isticati oba njegova dijela (hrvatski i srpski) te da treba izgraditi zajednički pravopis. Takav je pravopis objavljen 1960. u zagrebačkoj i novosadskoj verziji.

Ni taj pravopis ni svijest o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika nije zaživjela u svojim slojevima hrvatskoga naroda. Već su se 1967. najvažnije znanstvene i književne ustanove i najugledniji hrvatski jezikoslovci, književnici i drugi javni djelatnici oglasili Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.  U toj deklaraciji zahtijeva se poštivanje ustavnoga propisa o jednakosti i ravnopravnosti četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga. Zahtijeva se dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školama, novinarstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Deklaracija je tada politički osuđena, ali je u praksi postignut cilj – odbačen je novosadski dogovor i zajednički pravopis. Ojačala je svijest da je hrvatski književni jezik, unatoč srodnosti sa srpskim, po mnogočemu, a osobito po svome razvojnome putu i po jezičnim prinosima čakavske i kajkavske književne baštine – osebujan i samosvojan jezik, kojemu odgovara samo jednoznačni, jednoimeni naziv – hrvatski.
Baš taj naziv smetao je jugoslavenskim unitaristima pa je Babićev, Finkin i Mogušev Hrvatski pravopis  1971. zabranjen, ali je otisnut 1972. u Londonu (otuda mu naziv Londonac ). Taj pravopis koristimo i danas (njegovo četvrto izdanje je službeno u RH).

Ostvarenjem državne samostalnosti 1990. stvoreni su uvjeti za neometan, štoviše poticajan razvitak hrvatskog književnog jezika i hrvatske jezične kulture uopće.
http://webograd.tportal.hr/Miha29/hrvatskijezik/kratkapovijesthrvatskogajezika

, , , , , , ,

Komentariši

Jedno vidjenje – prof. dr Lazo Kostić

Poznati ruski diplomata i istoričar, Aleksadar Fjodorivič Giljferding, u delu “Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji” zapazio je koliko je jaka srpska nacionalna svest kod svih pravoslavnih Srba, bez obzira gde žive, dok za Srbe katoličke vere kaže: “Srbin katolik odriče sve srpsko, pošto je pravoslavno i ne zna za srpsku otadžbinu i srpsku prošlost. Kod njega postoji samo uža provincijalna domovina; on sebe naziva Bosancem, Hercegovcem, Dalmatincem, Slovencem, prema oblasti gde se rodio. On svoj jezik ne zo-ve srpskim, nego bosanskim, dalmatinskim, slovenskim itd. Ako on želi uopštiti pojam o tom jeziku, naziva ga naškim jezikom. On pita na primer strance: “Umijete li vi naški.” No koji je to “naški jezik” on ne ume da kaže. On zato ne zna da taj jezik nazove svojim pravim imenom, jer on sam nema opštu otadžbinu, opšte narodno ime, van svoje uže oblasti, u njega je samo jedna otadžbina: Rimokatolička crkva.” (str. 17.)

Slično piše i hrvatski filolog Marsel Kušar: “Slovenski srpsko-hrvatski dijalekat koji vlada u Dalmaciji zove se u ustima tamošnjeg naroda hrvatski jezik u celoj severnoj i srednjoj Dalmaciji i na ostrvima tog dela Dalmacije. U južnoj Dalmaciji od Neretve pa sve do kraja, kao i na ostrvima Korčuli, Lastovu, Mljetu i manjim okolo Dubrovnika, katolici odgovaraju kad ih neko pita kako govore samo rečju “naški”… (dok pravoslavni po samom Kušaru, kažu uvek da govore “srpski jezik”. (str. 18.) Veći broj autora je pisao kako su Hrvati pre više vekova zaboravili i svoje narodno ime, izgubili istorijsko pamćenje i ostali bez narodne svesti. Između dva rata hrvatski političar i publicista Milan Banić pisao je: “Ne samo da su Srbi prodrli u najzapadnije delove Hrvatske, nego je srpstvo dalo hrvatstvu nov priliv svježe krvi, unijelo mu je u mentalitet dio svoje tvrdoće i svog aktivizma, oslobodilo hrvatsku narodnu dušu nametnulo hrvatstvu svoj govor, svoju narodnu pjesmu, dobrim djelom svoje običaje i navike.” (str. 18.)

, ,

Komentariši