Jekavska čakavica ili lastovsko-janjinska čakavština je krajnji jugoistočni tip naših čakavskih govora koji je zadnji izdvojen i opisan krajem 19. stoljeća na izoliranom otoku Lastovo. Kasnije je sličan govor nađen i na središnjem Pelješcu oko Janjine tj. na prijelazu između ikavskih čakavaca zapadnog Pelješca i istočnijih ijekavskih štokavaca prema kopnu.
Povijest upoznavanja
Potom je više jezikoslovaca uočilo sličnosti s Lastovom u arhaizmima dubrovačke štokavštine i mjestopisu (toponimima) susjednog otočjaElafiti, konavoske obale i Boke Kotorske, te kod starijih dubrovačkih pisaca sve do Nikola Nalješkovića sredinom 16. stoljeća. Iz toga su zaključili da se ranije možda i u okolici Dubrovnika govorilo sličnom jekavskom čakavicom, ali je zatim to ideološki presjekao kao besmislicu jugoslavenski vukovac Milan Rešetar. Kasnije u Jugoslaviji je sve donedavna, ta moguća dubrovačka čakavština postala tabu-tema, jer je idejno ugrožavala srbijanske pretenzije na Dubrovnik.
Zbog ovog embarga i noviji jezikoslovci u Hrvatskoj i Hercegovini sve do danas zaziru od toga nepodobnog tumačenja, ali su taj problem mimo hrvatskih već riješili novi crnogorski lingvisti. Pri proučavanju povijesti nastanka crnogorskog jezika, dio njih je zaključio da su se zetsko-dukljanski govori doduše razvili pod kasnijim štokavskim utjecajem iz zaleđa, ali na prvotnoj podlozi stare jekavske čakavštine od srednjega vijeka, koja se prije govorila od Dubrovnika do Boke, Budve i možda primorjem sve do Skadra, gdje okolna albanska plemena (npr. Kuči) još danas imaju tipske čakavske primjese.
U novije doba je napokon i u Crnoj Gori nađena živa čakavska jekavica kod starih ribara u lučici Bigova (Trašte) pred ulazom Boke, a također su zapisani čakavski toponimi na Orjenu i brojni čakavski arhaizmi u selu Markovići nasred Crne Gore. Iz navedenog slijedi da se u prošlim stoljećima jekavska čakavica vjerojatno govorila duž južnojadranskog primorja od donje Neretve do Boke i možda do Skadra, a danas je u završnom izumiranju ograničena samo još na Lastovo, Janjinu i Bigovu pred ulazom Boke Kotorske.
Područje i značajke
Na svom jugoistočnom rubu tj. južnije od Neretve, južni polučakavci Pelješca, Lastova i Boke Kotorske su fonetski različiti od inih sjevernijih polučakavaca, jer tu jat ne daje “i” niti dvojno i/e, nego se većinom izgovara kao srednje “je”. Ta istočna jekavska čakavica je stari prijelazni medjudialekt izmedju prave čakavštine na većini jadranskih otoka i istočnije jekavske štokavštine u Dubrovniku i Crnoj Gori. Ova jekavska polučakavica je danas već u izumiranju na otoku Lastovu, sjeverozapadu Pelješca i na ulazu Boke Kotorske (lučica Bigova kod Tivta).
Jekavska čakavica je najistočnija inačica starohrvatskih čakavskih narječja, medju kojima zbog najjačeg potiskivanja s istoka od Srbije danas zauzima najmanji prostor. Jekavska polučakavica ima najveći broj govornika medju domaćim starosjediocima na otoku Lastovu. Sličan je govor manje izrazit na sjeverozapadu Pelješca oko Janjine, gdje se nalazi u prijelazu izmedju ikavske čakavice na jugozapadu (Trpanj-Orebić) i jekavske štokavice na istoku oko Stona. Najistočnije je izdvojena oaza već osiromašene jekavske čakavice pred izumiranjem pri ulazu Boke Kotorske u hrvatskom ribarskom selu Bigova (danas srpski: Trašte) južno od Tivta. Ova su tri područja danas zadnje reliktne oaze toga starog južnohrvatskog govora, nekoć rabljenog na većim prostranstvima srednjovjeke Crvene Hrvatske uz južni Jadran. Iz današnjih čakavskih tragova u južnojadranskim štokavskim govorima i šire očuvane zemljopisne toponimije slične kao na Lastovu, proizlazi da je slična jekavska čakavica ranije u srednjem vijeku prevladavala duž cijeloga južnojadranskog primorja od Neretve do Skadra. Danas su jasno vidljivi njezini tragovi osobito u mjestopisu (ŠIMUNOVIĆ 1986) i manje u domaćem govoru oko Dubrovnika, pa na dubrovačkom otočju Elafiti, duž konavoske obale, oko Boke Kotorske itd. Još vidljive čakavske tragove u dubrovačkoj jekavskoj štokavštini navodi niz pisaca npr. KUŠAR 1889, JAGIĆ 1891 i VANČIK 1990.
Takodjer je oko Dubrovnika dosad još očuvan cijeli niz čakavskih obalnih toponima kojima se služe ribari osobito duž konavoske obale i na dubrovačkom otočju Elafiti. Tako je uz danas formalni vukovski naziv otoka “Jakljan”, tu u lokalnom otočnom govoru očuvano njegovo izvorno čakavsko ime Lakjan. Na susjednom otoku Koločepu su čakavski nazivi uvala Mandrać, Saplun i Orsan, pa oko obale otoka Šipana niz čakavskih toponima: uvale Gregurica i Prodoje, tjesnac Harpoti, obalne špilje Šupjak, Podmrčon i Pod Klačinon, crkvice Suspas i Mandajenaitd. Najbogatiji je čakavski mjestopis kod Dubrovnika duž konavoske obale Cavtat-Molunat podno Konavoskih stijena: uvale Košćera, Manćina, Celinka i Molunat, pa rtovi Gaoj, Paće, Vratlo i Šipanat, obalne pećine Oaće, Vejebrdo, Noždra i Metale, otočići Veji Škoj i Markanac itd. Stoga se jedva može sumnjati da su još pred koje stoljeće konavoski ribari i elafitski otočani govorili sličnom jekavskom čakavicom kao danas Lastovo. I u samom gradu Dubrovniku, u jekavskom govoru domaćih staraca, ribara i pomoraca dubrovačkog podrijetla, još uvijek obstoje tipični čakavski izrazi npr. jubav (= ljubav), maška (mačka), zamjenice tega i ovega (toga i ovoga), pa dativi i lokativi sa starim čakavskim nastavkom -on (ženon, dobron, mrčon) i skraćeni infinitivi na -it (umjesto -iti).
ŠTEDIMLIJA (1990) spominje čakavske primjese čak i u govoru albanskih katoličkih plemena uz sjeverozapadnu granicu, a takvih čakavskih riječi je dosad ostalo najviše u dialektu albanskog plemena Kuči kod Skadra (H. BARIĆ, Sarajevo 1959). Iz svega spomenutog slijedi da je u srednjem vijeku, vododjelnica izmedju dunavskog i jadranskog rječnog sliva najvjerojatnije bila i prvobitnom jezičnom granicom izmedju kontinentalne ikavske štokavice u Sandjaku i primorske jekavske čakavice od Neretve do Skadra i na susjednim južnojadranskim otocima Lastovu, Mljetu i Elafitima. Tek s kasnijim osvajanjima Nemanjića i zatim invazijom Turaka, ta je jezična granica pomaknuta i započelo je nadiranje iz zaledja prema moru pravoslavnih Vlaha i Srba sve do današnje prevlasti srbojekavske štokavice.
Osobine govora
Pored zamjenice ča koju još rabe neki starci iz Lastova, Janjine i Bigove, istodobno se većinom izgovara jedinstveno je bez razlikovanja kratkoga i dužeg jata. U izgovoru j zamjenjuje lj, š je umjesto č, čr- umjesto cr-, šć umjesto št, završno -on je umjesto -om, a naglasak je dijelom pri kraju riječi. Dio tih starih značajki (bez ča) dolazi i u crnogorskom selu Markovići. Kod mlađih govornika iz tih mjesta staro ča je uglavnom zamjenjeno novim što, a završni naglasak se pomiče naprijed, pa dijelom govore sve sličnije štokavcima okolnih naselja.
Starohrvatska jekavska čakavica je dosad najbolje očuvana na Lastovu gdje je to i danas još dominantni otočni dialekt pa su tu najizrazitije njezine značajke. O jezičnim osobitostima lastovskog idioma prvi su podrobno razpravljali KUŠAR 1893 i OBLAK 1894, a jekavska čakavica sjeverozapadnog Pelješca i bokeljske Bigove dosad još nije pobliže proučena. Na Lastovu samo poneki starci još rabe upitno-odnosnu česticu kao ča, dok je mladji većinom govore u obliku “što”. Na Lastovu se glas “jat” bez obzira na dužinu uvijek izgovara podjednako pa tu nema jasnih štokavskih razlika izmedju kratkog “je” i dugoga “ije”, nego se on tu stalno izgovara kao dvoglas je (tj. slično kao u hercegovačkoj poluikavici ili u “jekavskoj” kajkavici središnjeg Zagorja): npr. rjeć (riječ), mjeh (mijeh), šnjeg (snijeg) itd. Štokavsko “lj” na Lastovu ne postoji i uvijek je zamijenjen sa “j”: poje (polje), jeto (ljeto), jubav, košuja, posteja (krevet), uje (ulje), veji (velik), zeje (kupus), mjeko (mlijeko), gjiva (gljiva) itd. Na Lastovu su završni -l i -r redovito očuvani u izvornom hrvatskom obliku (nikad ne izostaju kao u novoštokavskom): stol, sokol, del (dio), bil (bio) itd. Takodjer je i početno h- većinom očuvano i ne gubi se kao u novoštokavskom: hodit, Hrvat. “Č” je kao u čakavskom češće zamijenjeno sa “š”: maška, kuška (kuja), koška (kvočka). Očuvana je i stara skupina “čr” (umjesto štokavskoga “cr”) npr. črv, črn. Takodjer je očuvana i stara čakavska skupina šć (nikada kao štokavski “št”): šćap, gušćer, prišć, šćir. Staro vokalno “l” u lastovskom daje o (a ne štokavski “u”), npr. soza (suza), žot (žut) itd.
Na Lastovu i srednjem Pelješcu kao i na većini naših otoka, čakavski infinitiv ima skraćeni oblik na -it (poput supina) npr. poć, nać, sjest, dignit, žerat (žderati) itd. U sklonidbi imenica su ovdje dativ i lokativ sa čakavskim nastavkom na -on: orlon, zecon, ženon i slično. Takodjer su i muški plurali uvijek kratki starohrvatski (a ne produženi novoštokavski na “-evi, -ovi”): zeci, orli, sokoli. U zamjenicama je očuvan starohrvatski genitiv i dativ: tega, ovega, temu, ovemu. Na Lastovu se nalazi više čakavsko-kajkavskih izoglosa zajedničkog starohrvatskog podrijetla, kakve izostaju u srboidnim novoštokavskim govorima: težak (seljak), žmul (čaša), oganj (vatra), muka (brašno), kozlić (jarić), rest (rasti) itd. Naprotiv su u jekavskoj čakavici vidljivi i neki novoštokavski utjecaji: u futuru je čestica “ću” spojena s glagolom (biću, doću, ićeš), a složeno d+j se većinom izgovara kao štokavski đ: đed, đete, đevojka. Naglasak je danas na Lastovu nestabilan zbog štokavizacije pod pritiskom škole i javnih medija. Mladji tu uglavnom već imaju štokavske naglaske slično Dubrovčanima, dok starci još rabe stare čakavske naglaske koji su većinom na kraju riječi (kao u francuskom): jedân, ogânj, težâk, zagôn (štala). Za izvornu lastovsku čakavicu, kao i za većinu naših otočnih govora, posebice je tipičan i čest na završnom slogu oštrobrzi naglas: onì, ženà, ovcà, lozà, daskà, gredà, zorà, travà, maglà, falà, metlà, dobà, stablò, gnjezdò, petàk, izùt, trebàt, oženìt …itd. Po ovom starohrvatskom završnom naglasku, južnojadranska jekavska čakavica se izgovorom slaže s inim čakavskim i kajkavskim dialektima, ali se time jasno razdvaja od srboidne novoštokavštine i njezinoga političkog derivata tzv. književnog standarda (vukopisa).
Novije odumiranje
Kontinentalno nadiranje novoštokavskih Vlaha i potiskivanje izvornih čakavaca iz južnojadranskih obala na otoke i do srednje Dalmacije, započelo je od 14. st. sa srbijanskim invazijama Nemanjića na jugozapad, gdje su postupno prisvajali dotadanju Crvenu Hrvatsku tj. sada Crnu Goru, Boku Kotorsku i istočnu Hercegovinu. To je zaustavljeno i tek privremeno spašeno oslobodjenjem Balšića u samostalnoj Zeti iz 14. st., ali su katolički jekavski čakavci dotle vjerojatno već potisnuti na uži primorski pojas od Pelješca do Boke Kotorske. Zatim opet od 15. st. slijede turske invazije s kojima štokavski Vlahi i Srbi već prodiru do crnogorske obale, a dijelom se kao izbjeglice pred Turcima naseljuju i u Dubrovačku republiku, čime se i sam dubrovački govor postupno štokavizira do sadanjeg mješovitog stanja sa čakavskim reliktima. Nakon svega navedenog, prvobitna jekavska čakavica iz srednjovjeke Crvene Hrvatske je dosad diljem Crne Gore uglavnom nestala izim u lučici Bigovo, a u dubrovačkom primorju je krajnje osiromašena i već bliža štokavici, kao njezina dubrovačka inačica. Tako su zadnji prepoznatljivi ostatci iz nekoć prostrane jekavske čakavice uz južni Jadran, danas još samo na otoku Lastovu, sjeverozapadu Pelješca i vanjskom ulazu Boke Kotorske, te još malobrojne čakavske primjese u govoru i mjestopisu Elafita, Dubrovnika i Konavala.
Književna uporaba
Jekavskoj čakavici lastovskog tipa pripada i rano doba srednjovjeke dubrovačke književnosti na hrvatskom jeziku, najviše u 15. stoljeću i do polovice 16. stoljeća. Tako su uglavnom na njoj svoje pjesme i ina djela objavili npr. Gjore Držić (1461-1501), Šiško Menčetić (1457-1527) iNikola Nalješković (1505-1587). Naši dogmatski vukovci koji bezuvjetno hoće dokazati kako je štokavski vukopis jednako star kao čakavica, doduše tvrde da su i ovi pisali štokavski natrunjeno čakavštinom, ali to iz pripadnih tekstova jednostavno nije istina: ili nisu čitali te pisce – ili naprosto izmišljaju da dokažu svoju vukovsku fiks-ideju unatrag. Tim ideološkim podvalama naši vukovci samo lažno dokazuju kako bi Dubrovnik odvajkada bio srpska Atina.
Literatura
- J. Hamm: Čakavština Džore Držića. Hrvatski dijalektološki zbornik 5: 59-65, JAZU – Zagreb 1980.
- Š. Kulišić: O etnogenezi Crnogoraca. Pobjeda, Titograd 1980.
- M. Kušar: Glavne osobine lastovskog narječja. Nastavni vjesnik 1: 319-327, Zagreb 1893.
- V. Oblak: Der Dialekt von Lastovo. Archiv fur slavische Philologie 16: 426-450, Berlin 1894.
- P. Šimunović: Istočnojadranska toponimija. Logos, 306 p. Split 1986.
- S. Zeković, B. Cimeša: Elementa Montenegrina 1. Hrestomatija. C.F.P., Zagreb 1990.
NAŠKI GOVOR 