Povijest hrvatskoga jezika

OD POČETAKA DO KRAJA 15. ST.

Doselivši se na istočnu obalu Jadranskoga mora, Hrvati su se susreli s romanskim stanovništvom, rimskom kulturom i latinskim jezikom, s kojim su se morali upoznati prelazeći na katoličanstvo, ali i obavljajući državne poslove sa susjedima na zapadu.

Benediktinski su samostani u srednjem vijeku imali bitnu ulogu u širenju pismenosti u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj. U njima se njegovala latinica, a latinsko pismo je najstarije pismo upotrebljavano u Hrvatskoj.

Tako su sačuvani brojni spomenici na latinskom jeziku i latinici. Najpoznatiji su:
DAROVNICA KNEZA TRPIMIRA (852.) – najstarija isprava hrvatske povijest
TRPIMIROV NATPIS
BRANIMIROV NATPIS (888.) – prvi put se spominje ime Hrvat
DRŽISLAVOV NATPIS
NADGROBNA PLOČA KRALJICE JELENE

O razvoju hrvatskoga jezika možemo govoriti tek nakon pojave glagoljice i ćirilice, dvaju pisama prilagođenih slavenskom jeziku iz okolice Soluna, na kojem su braća Ćiril i Metod  sa svojim učenicima širili kršćanstvo među Slavenima. To je jezik crkvenih knjiga – crkvenoslavenski ili staroslavenski. Postupno se u knjige pisane crkvenoslavenskim jezikom uvlače riječi i osobine hrvatskoga jezika pa su naši prvi spomenici mješoviti crkvenoslavensko-
-hrvatski.

Glagoljica se upotrebljava od 9. st., a nazvana je prema riječi glagoljati (govoriti, reći). Hrvati su razvili poseban oblik glagoljskoga pisma koji nazivamouglatom glagoljicom.
Na tom pismu oko 1100. god. nastao je najvrjedniji glagolski spomenik u Hrvatskoj – BAŠČANSKA PLOČA. Nađena je u selu Jurandvor kraj Baške na otoku Krku. Važna je jer je jezični dokument (prvi hrvatski cjeloviti tekst), povijesni dokument (ime hrvatskoga kralja) i pravni dokument (darovnica).

Na glagoljici sačuvani su brojni spomenici:
KLESANI: Valunska ploča, Plominski natpis, Krčki natpis, Grdoselski ulomak,
Senjska ploča…
PISANI: Kločev glagoljaš, Bečki listići, Vinodolski zakonik, Razvod istarski, Misal
Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Misal kneza Novaka, Zapis popa Martinca…

U 12. st. se u Hrvatskoj proširila i ćirilica. Hrvati su to pismo prilagodili ii stvorili poseban tip ćirilice nazvan hrvatska ćirilica ili bosan(č)ica. Upotrebljavala se uglavnom u Bosni, Hercegovini, na jugu Hrvatske: Poljicama i zaleđu Splita, dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), Dubrovniku i njegovoj okolici.
Od ćiriličkih spomenika najpoznatiji su POVALJSKA LISTINA i POLJIČKI STATUT.

Od 14. st. Hrvati su latinicom počeli bilježiti i hrvatski, ne samo latinski jezik. Latinicom je zapisan najstariji spomenik hrvatskoga pjesništva – ŠIBENSKA MOLITVA. Značajni latinički spomenici su i Red i zakon sestara dominikanki  iKorčulanski lekcionar.

Polovicom 15. stoljeća Johannes Gutenberg izumio je tiskarski stroj. Pojavom tiska hrvatske knjige sve se češće tiskaju u domaćim i inozemnim tiskarama (Senj, Kosinj, Rijeka, Venecija i dr.). Te prve knjige tiskane do 1500. godine zovu se inkunabule ili prvotisci.
Prva tiskana knjiga u Hrvatskoj je MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA  iz1483. godine.

To prvo hrvatsko jezično razvojno razdoblje završava krajem 15. st. provalom Turaka. Tada je zaustavljen i ugrožen brži i bujniji rascvat hrvatske književne kulture, a mnogobrojnim seobama pučanstva izmijenjeno je jezično, dijalektno stanje na mnogim hrvatskim prostorima.

16. STOLJEĆE
Nakon turskih provala hrvatsko pučanstvo često mijenja svoja prebivališta, seleći se iz istočnih i južnih krajeva na zapad (u Italiju – moliški Hrvati) i sjever (Austrija, Mađarska, Slovačka – gradišćanski Hrvati). Na opusjela područja naseljavali su se tzv. Morlaci i Vlasi. Katkad su se i Hrvati, pošto je nestala turska opasnost, vraći u svoju staru postojbinu.
Sve te seobe poremetile su i jezično stanje u Hrvatskoj. Osobito se štokavsko narječje proširilo na nekadašnje čakavske i kajkavske prostore.

Usprkos turskoj opasnosti, naši ljudi i dalje tiskaju knjige. Tako je u Senjskoj glagoljskoj tiskari otisnuto u 16. st. pet knjiga (prije toga u 15. st. tiskane su tamo dvije inkunabule):
Naručnik plebanušev, 1507.
Tranzit svetoga Jeronima, 1508.
Korizmenjak, 1508.
Meštrija od dobro umrtja, 1507. ili 1508.
Mirakuli slavne dive Marije – posljednja knjiga senjske tiskare, 1508.

U Riječkoj glagoljskoj tiskari od 1530. do 1531. Šimun Kožičić Benja tiskao je sedam knjiga:
Misal hrvacki (28.04.1531.)
Psaltir
Oficij rimski (tiskan na latinici)
Knjižice Krsta
Knjižice od žitja rimskih arhireov i cesarov (prvo djelo svjetovnog sadržaja, prvo povijesno djelo pisano hrvatskim, posvećeno trogirskom biskupu Tomi Nigru)
Od bitija redovničkoga knjižica
Molitvenik  (1490. tiskan na latinici, vjerojatno sa dubrovačkog područja)
Oficij s molitvama Bogorodici  (Venecija, 1512. – prvi tiskani tekst na ćirilici)

U 16. st. razvija se i  bogata čakavska i štokavska književnost, a s njome i hrvatski čakavski i štokavski književnojezični izraz.
Najistaknutije mjesto u hrvatskoj književnosti 16. st. pripada Splićaninu Marku Maruliću. Među njegovim djelima ističe se spjev JUDITA  iz 1501. godine, napisan hrvatskim jezikom. Zato ga nazivamo ocem hrvatske književnosti.
Vrhunac književnosti sredinom 16. st. čine komedije Dubrovčanina Marina Držića, među kojima je najuspješnija Dundo Maroje.
Hvaranin Petar Hektorović napisao je spjev Ribarenje i ribarsko prigovaranje.
Zadranin Petar Zoranić napisao je roman Planine, a autor drame Robinja  jeHanibal Lucić.
Premda se kajkavska knjiga javlja tek potkraj 16. st., brojni kajkavizmi u čakavskim i crkvenoslavenskim tekstovima svjedoče o znatno ranijoj pojavi kajkavskog izraza. Kajkavski utjecaj pokazuje već Vinodolski zakon, a procvat kajkavske književnosti obilježen je knjigama Antuna Vramca – Kronika i Poštila.

U 16. stoljeću počinje se razvijati i jezikoslovlje.
Faust Vrančić autor prvog hrvatskog samostalnog tiskanog rječnika, 1595.,Dictionarum quinque nobilissimarum europae linguarum – latinae, italicae,germanicae, dalmaticae et ungaricae (RJEČNIK 5 NAJPLEMENITIJIH EUROPSKIH JEZIKA – LATINSKOG, TALIJANSKOG, NJEMAČKOG, HRVATSKOG I MAĐARSKOG).

17. STOLJEĆE
U 17. st. nastavljaju razvijati svoj književnojezični izraz književnici čakavci, štokavci i kajkavci. Svojim su se književnim djelima u sjevernoj Hrvatskoj istaknuli članovi poznatih hrvatskih velikaških obitelji Zrinski i Frankopan. Petar Zrinski, Katarina Zrinska, Fran Krsto Frankopan i Pavao Ritter Vitezović najznačajniji su predstavnici tzv. ozaljskog književnojezičnogg kruga koji su svoja djela pisali mješovitim čakavsko-kajkavsko-štokavskim izrazom.

Za razvoj školstva u Hrvatskoj u tom razdoblju najviše su učinili isusovci. Istaknuli su se u tiskanju knjiga na narodnom jeziku i u osnivanju škola te su imali vodeću ulogu u osnivanju prve hrvatske visokoškolske ustanove. Isusovci su osnivali gimnazije u Dubrovniku, Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Križevcima i Rijeci.  Pod utjecajem katoličke obnove i povećanog broja školovanih Hrvata sve se više pokazuje potreba za stvaranjem jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika.

Tome je pridonio isusovac Bartol Kašić  koji je 1604. godine napisao prvu gramatiku hrvatskog jezika Institutionum linguae illyricae libri duo (OSNOVE ILIRSKOGA JEZIKA U DVIJE KNJIGE).
U svom drugom za hrvatsko jezikoslovlje važnom djelu, u Ritualu rimskom(knjizi namijenjenoj vjernicima koji sudjeluju u crkvenim obredima),  postavlja slovopisno načelo  – predlaže da se nepčani suglasnici koje latinski jezik ne poznaje (č, ć, š, ž…) pišu ujednačeno, “a ne sad jedno, sad li drugo”. U Ritualu piše štokavskim ikavskim govorom koji naziva “naškim” i “bosanskim” i za nj tvrdi da je “najopćenitiji i koga može svak lašnje razumiti i s koristju pročtiti”.

Glede slovopisa i pravopisa slijedit će ga Dubrovčanin Rajmundo Đamanjić(Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga, 1639.),Pavao Ritter Vitezović, koji u svojoj Ortografiji  umjesto dvoslova predlaže slova č i ć,  i Antun Kanižlić, koji je isticao načelo: Piši kako govoriš.

Na tragu je Kašićeve tvrdnje o bosanskom govoru kao “najopćenitijem” i Jakov Mikalja, sastavljač hrvatsko-latinsko-talijanskog rječnika Blago jezika slovinskoga (1649.), u kojem se on ipak koleba između čakavske ikavice i štokavske ijekavice.

Središnja kajkavska figura 17.st. je Juraj Habdelić koji se zalagao da kajkavsko narječje postane književni jezik na prostoru između čakavskog i slovenskog prostora. 1670. u Grazu izdao je Dictionar ili reči slovenske z vekšega vkup zbrane.

Utopijske ideje pokušavao je ostvariti Juraj Križanić. U težnji za ponovnim sjedinjenjem pravoslavne i katoličke crkve te oslobođenjem Slavena pod vodstvom ruskoga cara, napisao je 1665. gramatiku zajedničkoga slavenskoga jezika Gramatičko iskazanje ob ruskom jeziku.  Za naglasnu i gramatičku osnovicu uzeo je preežito svoj čakavski govor iz okolice Ozlja i Karlovca, a u rječniku je dao prednost tadašnjem ruskom jeziku.

18. STOLJEĆE

U 18. st. pojavljuju se književna djela koja popularnost postižu i na mnogo širim prostorima od onih na kojima su nastala, npr. Razgovor ugodni naroda slovinskoga  Andrije Kačića Miošića i Satir iliti divji čovik  Matije Antuna Reljkovića.
Komedije Tituša Brezovačkoga (Matijaš Grabancijaš dijak  i  Diogeneš)pokazuju visok domet kajkavskog književnog izraza, a izvode se na hrvatskim pozornicama do dana današnjeg.

I u ovome stoljeću nastavlja se marna jezikoslovna djelatnost.
Ardelio della Bella 1728. objavljuje Dizionario Italiano-Latino-Illirico (Rječnik talijansko-latinsko-ilirski).
 Veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnikGazophylacium  Ivana Belostenca napisan je prije 1675., kada su u Europi postojala samo dva velika enciklopedijska rječnika (talijanski i francuski), ali je tiskan tek po autorovoj smrti 1740. Po svojoj tronarječnoj orijentaciji Belostenec je bio blizak piscima ozaljskog književnojezičnog kruga.
Višejezični rječnik Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples (Latinski leksikon s ilirskim, njemačkim i mađarskim tumačenjima)  Andrije Jambrešića i Franje Sušnika, tiskan 1742., hrvatsku sastavnicu ima pisanu kajkavskim narječjem.

U drugoj polovici 18. st. pojavljuje se nekoliko gramatika  jer su pisci ikavskog područja smatrali svojom obavezom pismenom pučanstvu ponuditi gramatičke priručnike i rječnike.
Blaž Tadijanović 1761. g. izdaje gramatiku i rječnik na slavonskoj ikavskoj štokavštini – Svašta pomalo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik.
1767. g. Matija Antun Reljković izdaje najopsežniju gramatiku do tada Nova slavonska i nimačka gramatika  u kojoj želi ukloniti turcizme iz jezika.

19. STOLJEĆE

Početkom 19. st. tiskano je još nekoliko jezikoslovnih djela koja prethode ilirskom pokretu.
To su gramatika Šime Starčevića Nova ričoslovnica ilirska (1812.), u kojoj se pojavio prvi opis četveronaglasnog sustavak ikavske novoštokavice, zatimRječosložje ilirsko-italijansko-latinsko (1806.) Joakima Stullija, Grammatica della lingua illirica (1808.) Franje Marije Apendinija te Ričoslovnik iliričkog, italijanskog i nimačkog jezika (1802./03.) Jose Voltiggija.

Tridesetih godina 19. st. započinje ilirski preporod. Hrvatski intelektualci bore se za očuvanje hrvatskog indentiteta. Kako je jezik bitna odrednica nacionalnog indentiteta, svoju su borbu usmjerili na očuvanje hrvatskog jezika. Početak buđenja nacionalne svijesti je poziv zagrebačkog biskupaMaksimilijana Vrhovca (Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, 1813.) za skupljanje narodnog blaga.

Godine 1815. Antun Mihanović, autor hrvatske himne, piše brošuru Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku,  u kojoj želi da hrvatski jezik dobije isti status kakav imaju i drugi nacionalni jezici.

Hrvatski književnici i znanstvenici nastoje odrediti književni jezik koji će biti zajednički svim Hrvatima. Mogli su birati između dvaju veoma rasprostranjenih i visoko razvijenih književnih izraza: štokavskoga i kajkavskoga. Dana je prednost štokavštini jer je među Hrvatima najmnogoljudnija, a štokavska književnost, posebice dubrovačka, bila je i veoma bogata i popularna.

Najveće usluge u afirmaciji hrvatskog jezika pripadaju Ljudevitu Gaju i njegovim nastojanjima da riješi slovopisne probleme hrvatskoga jezika – svoje ideje iznosi u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskog pravopisanja  (1830.) i članku Pravopisz (1835.).

Konačna pobjeda je dopuštenje za izdavanje novina na hrvatskom jeziku. Godine 1835. izlaze prvi brojevi Novina horvatskih i književnog priloga Danicza Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka. Tiskana je starim pravopisom i pretežito kajkavskim narječjem, da bi već sljedeće godine preimenovana u Danicu Ilirsku i tiskana novim pravopisom i na štokavskom narječju. Imenom ilirskim željelo se obuhvatiti sve južne Slavene. Međutim, ostali južni Slaveni nisu prihvatili naziv ilirski za svoj jezik pa su ga uskoro i Hrvati zamijenili svojim nazivom – hrvatskim.

U preporodnom razdoblju i nakon njega djelovalo je nekoliko velikih hrvatskih jezikoslovaca. U to vrijeme nastaju gramatike Vjekoslava Babukića, Antuna Mažuranića i Adolfa Vebera Tkalčevića   te rječnici od kojih je najpoznatijiHrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja najvećega hrvatskog leksikografa 19. stoljeća – Bogoslava Šuleka. Šulek, podrijetlom Slovak, obogatio je hrvatsko nazivlje, preuzimajući i pohrvaćujući slavenske riječi, oživljujući riječi iz starijih hrvatskih rječnika, iz hrvatskih dijalekata, ali i tvoreći nove.

Nastojeći oko zajedničkoga jezika, ilirci su rješavali i problem službenog jezika. Težnji da to umjesto latinskoga bude hrvatski suprotstavljala se prisilna mađarizacija i germanizacija. Ivan Kukuljević Sakcinski prvi je održao službenigovor u Hrvatskom saboru na hrvatskom jeziku 2. svibnja 1843., a na njegov prijedlog je 23. listopada 1847. hrvatski jezik proglašen službenim.

1850. godine književnim dogovorom u Beču započet je proces ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga jezika u jedan jezik. Razlog zbog kojega je do početka ujedinjavanja jezikâ uopće došlo, bio je kako politički (ideja jugoslavenstva bila je izrazito jaka u ilirskomu pokretu i tadašnjoj Katoličkoj crkvi), tako i jezični, usmjeren snažnijem otporu protiv utjecaja talijanskoga, njemačkoga, mađarskoga i turskoga jezika. 

Ilirska usmjerenost na štokavski kao osnovicu potaknula je sredinom 19. st. različita jezikoslovna strujanja. Svi su polazili od štokavske osnovice, ali se u nizu pravopisnih, gramatičkih i rječničkih pojedinosti nisu slagali. Tako su se razvile različite filološke škole.

Zadarsku filološku školu predvodio je Ante Kuzmanić, koji je smatrao da osnovicom književnoga jezika mora biti narodni štokavsko-ikavski govor i odbacivao Gajev slovopis, zalažući se za stariju slovopisnu tradiciju.

Riječkoj filološkoj školi bio je predvodnikom Fran Kurelac, koji je mislio da književni jezik mora biti utemeljen na elementima zajedničkim svim slavenskim jezicima. U njegovu je jeziku bilo mnogo zastarjelica, dijalektizama i njegovih vlastitih tvorenica.

Zagrebačka filološka škola, kojoj je na čelu bio Adolfo Veber Tkalčević, nastavljala je jezikoslovne ideje iliraca. Zalagali su se za rogato e, za starije padežne nastavke u DLI množine, za nastavak -ah u G množine (zato su ih zvali i ahavcima), za iskorištavanje čakavskih i kajkavskih elemenata i čvršću povezanost s književnom baštinom.

Daničićeva ili vukovska filološka škola bila je u oštroj oporbi Zagrebačkoj školi. Prvi jači odmak od dotadašnjih hrvatskih jezikoslovnih shvaćanja učinio je Đuro Daničić kao urednik velikoga povijesnoga Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika, u koji nije uvrstio građu iz hrvatske kajkavske književnosti ni nazivlje B. Šuleka.

Pobjeda vukovaca počela se ostvarivati 1892. kad je Hrvatski pravopis  IvanaBroza proglašen obvezatnih pravopisom za sve škole. Broz slijedi VukaKaradžića i njegov zahtjev: Piši kako govoriš!   Zamijenio je dj i gj  Daničićevim jednoslovom đ, dok je u dugim slogovima mjesto rogatoga e ili dvoglasnika ie propisao dvosložno ije. Brozov je pravopis, s manjim mijenama, postaonositeljem novije hrvatske pravopisne tradicije sve do danas.
Vukovci su poistovjetili književni jezik s istočnohercegovačkim štokavskim ijekavskim narječjem.

Naistaknutiji vukovac Tomo Maretić objavio je 1898. veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika, bez građe iz djela suvremenih hrvatskih pisaca.

Ivan Broz je na temelju građe iz Karadžićevih i Daničićevih sastavljao Rječnik hrvatskoga jezika, ali zbog njegove prerane smrti dovršio ga je njegov ujakFranjo Iveković (1901.). Taj je rječnik s Maretićevom gramatikom učvrstio daljnji razvoj hrvatskoga književnoga jezika na crti približavanja srpskomu jeziku. Vukovske su tendencije jačale pomognuze političkim pritiscima, osobito nakon osnivanja Države Srba, Hrvata i Slovenaca.

20. STOLJEĆE

Društveni i politički uvjeti za samostalan razvitak hrvatskog književnog jezikau ovom stoljeću nisu bili najpovoljniji. Razvoj hrvatskoga jezika u četirima državama bio je sputavan: Austro-Ugarskoj Monarhiji od 1918., Kraljevini SHS (Kraljevini Jugoslaviji) do 1941., Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do 1941.  i Jugoslaviji nastaloj poslije 2 svj. rata do 1990.

Promjene koje su izveli pristaše jedinstva srpskoga i hrvatskoga jezika nisu bile olako prihvaćene. Braća Radić ne odriču se hrvatske jezične posebnosti ni nakon I. svjetskog rata kada se, stvaranjem države Srba, Hrvata i Slovenaca, nastavlja progon svega što je samo hrvatsko, a nije ujedno i srpsko.

Težnja za stvaranjem jedinstvenoga hrvatskoga i srpskoga jezika navela je niz hrvatskih pisaca da na kratko vrijeme prihvate ideju o hrvatskom napuštanju jekavice i srpskom odricanju od ćirilice. Uvidjevski da se pod krinkon jedinstva nameće posrbljivanje hrvatskoga jezika, ti su se pisci brzo odrekli ekavice.

Za vrijeme NDH pokušalo se vratiti na razini pravopisa, a donekle i rječnika, stanje kakvo je bilo u doba Vebera, Šenoe i Kumičića. Za tu je svrhu tiskan korjenski Hrvatski pravopis  F. Cipre i A. B. Klaića.

Nakon II. svjetskog rata opet jačaju pristisci s težnjom da se hrvatski jezik što više posrbljuje. Vrhunac takva nastojanja bio je novosadski dogovor (1954.) na kojem je zaključeno da je “narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik”, da se u nazivu jezika u službenoj upotrebi moraju isticati oba njegova dijela (hrvatski i srpski) te da treba izgraditi zajednički pravopis. Takav je pravopis objavljen 1960. u zagrebačkoj i novosadskoj verziji.

Ni taj pravopis ni svijest o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika nije zaživjela u svojim slojevima hrvatskoga naroda. Već su se 1967. najvažnije znanstvene i književne ustanove i najugledniji hrvatski jezikoslovci, književnici i drugi javni djelatnici oglasili Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.  U toj deklaraciji zahtijeva se poštivanje ustavnoga propisa o jednakosti i ravnopravnosti četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga. Zahtijeva se dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školama, novinarstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Deklaracija je tada politički osuđena, ali je u praksi postignut cilj – odbačen je novosadski dogovor i zajednički pravopis. Ojačala je svijest da je hrvatski književni jezik, unatoč srodnosti sa srpskim, po mnogočemu, a osobito po svome razvojnome putu i po jezičnim prinosima čakavske i kajkavske književne baštine – osebujan i samosvojan jezik, kojemu odgovara samo jednoznačni, jednoimeni naziv – hrvatski.
Baš taj naziv smetao je jugoslavenskim unitaristima pa je Babićev, Finkin i Mogušev Hrvatski pravopis  1971. zabranjen, ali je otisnut 1972. u Londonu (otuda mu naziv Londonac ). Taj pravopis koristimo i danas (njegovo četvrto izdanje je službeno u RH).

Ostvarenjem državne samostalnosti 1990. stvoreni su uvjeti za neometan, štoviše poticajan razvitak hrvatskog književnog jezika i hrvatske jezične kulture uopće.
http://webograd.tportal.hr/Miha29/hrvatskijezik/kratkapovijesthrvatskogajezika