SVAKI JE NAŠKI 90 POSTO VAŠKI


Intervju s Rankom Bugarskim, lingvistom i profesorom Filoloskog fakulteta u Beogradu   Autor: Bojan Munjin, Feral tribune, Split   2007-09-07

Ja za sebe smatram da je moj materinji jezik srpsko-hrvatski, ali ne zbog jugonostalgije ili političke provokacije, nego zato što sam odrastao, išao u školu i formirao se u Sarajevu, u izrazito multikulturnoj sredini u kojoj je taj jezik oduvek bio srpsko-hrvatski, pa ne vidim zašto bih jezik kojim sam oduvek govorio sada menjao samo zbog izmenjenih (političkih) okolnosti.

Čini se da boljeg sugovornika za aktualna jezična pitanja jedva da smo mogli naći jer profesionalna biografija Ranka Bugarskog više je nego impresivna. Uz Sabrana djela u 12 knjiga, ogroman broj znanstvenih radova iz područja opće lingvistike, primijenjene lingvistike i sociolingvistike u evropskim stručnim publikacijama, Ranko Bugarski je redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, predavač na barem deset eminentnih katedri u svijetu i član jednako toliko međunarodnih stručnih društava. Njegove knjige Jezik od mira do rata, Nova lica jezika, Jezik u kontekstu i Žargon (Biblioteka XX vek) doživjele su ponovljena izdanja, ali ono što ovog profesora posebno preporučuje je što o lingvističkim dilemama govori bez zapaljivosti toliko karakteristične kada je među južnim Slavenima – o jeziku riječ.

– Sudjelovali ste nedavno u Splitu na znanstvenom skupu posvećenom aktualnim jezičnim pitanjima?

– Imao sam čast i zadovoljstvo da budem pozvan na godišnji kongres Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku koji je održan krajem maja u Splitu, a glavni organizator bila je koleginica Jagoda Granić s humanističkog odjela splitskog Sveučilišta. Na žalost, tada sam zadnji put vidio svog jako dobrog kolegu Dubravka Škiljana, koji je bio briljantan lingvista, ne samo u hrvatskim okvirima. Meni je taj poziv mnogo značio u profesionalnom smislu, ali on je – ako tako mogu da kažem – za mene bio dragocen znak kakve-takve normalizacije kulturne saradnje na ovim prostorima. Opšta tema skupa bila je jezička politika i jezička stvarnost, a ja sam govorio na temu Evropska jezička politika između globalizacije i raznolikosti, pokušavajući da odgovorim na pitanje kako takva politika izgleda u programima i delatnostima evropskih institucija, koji su njeni ciljevi i smernice za članice Unije i Evropske zajednice.

Tri jezika, dva naroda i jedan Bog

– Koje su glavne poante vašeg izlaganja?

– Pokušao sam da dovedem u ravnoteže neke kontradiktorne tendencije koje su istovremeno na sceni: s jedne strane teče ta globalizacija čiji je glavni simbol engleski jezik, a sa druge strane ide tok diversifikacije koji zahvata i sam engleski koji je dekomponovan u više nacionalnih varijanti. Skrenuo sam pažnju na potrebu očuvanja raznolikosti unutar pojedinih zemalja i na potrebu raznolikosti u međunarodnoj komunikaciji. Tu je posebno važno pitanje višejezičnosti, pa iako mnogi po sistemu pa šta onda dele jezike na velike i male, potrebno je navikavati se na jedan način mišljenja koji predviđa ne samo očuvanje nego i razvijanje raznolikih jezika. To znači da su evropske institucije postavile za cilj da u nekom doglednom vremenu svaki građanin Evrope pored svog materinjeg jezika koristi još dva jezika, što znači da će pripadnici nacionalnih manjina u budućnosti poznavati četiri jezika. To je za mnoge veliki zahtev, ali to predstavlja put za prevazilaženje etnocentrizma i lingvocentrizma – zatvorenosti u etnos, naciju i u sopstveni jezik. Ovakav način razmišljanja posebno je važan u postjugoslavenskim prilikama u kojima smo svi još pod utiscima poslednjih ratova – manje skloni da razmišljamo na ovakav način.

– Što za vas predstavlja pojam nacionalnog i jezičnog identiteta?

– Identitet danas više nije tradicionalno – po sistemu svoj na svome – usko etnički ili jezično određen. On je višeslojna i dinamička pojava koja nije rođenjem određena jednom za svagda. Jezički identitet takođe je kompleksan – u većoj meri nego što ga laici razumeju – jer ima mnogo ljudi na svetu koji imaju više od jednog materinjeg jezika. Obični ljudi veruju da kada je neko dvojezičan, onda je to sigurno dete iz mešanog braka, ali ta jednojezična norma nije ništa drugo nego izraz ideologije romantizma i nacionalizma 19. veka. Na primer, moj lični jezički identitet puno je širi od mog nacionalnog određenja i ja verujem da život u tri jezika i dva pisma, ako ništa drugo – podstiče toleranciju. Lakše je živeti među jezicima nego u zakopanosti jednog jezika.

– Miroslav Krleža je još davno rekao da su Hrvati i Srbi dva naroda koje dijeli jedan jezik i jedan Bog. Postoji li po vašem mišljenju hrvatsko-srpski jezik ili su hrvatski i srpski dva jezika?

– Postoje tri plana gledanja na ovo pitanje. Na prvom, lingvističko-komunikacijskom planu, nema nikakve sumnje da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jedan jezik. Jezičke razlike među ovim jezicima jako su male: procentualno gledano, ti jezici koriste devedeset posto istog jezičkog fonda, pa s obzirom da su i glasovni sistem, morfologija i sintaksa vrlo slični, mi govorimo – isti jezik. Taj veliki stepen sličnosti ogleda se, na primer, u činjenici da prosečno ili nisko obrazovani stanovnici ovih prostora koji govore srpski, hrvatski ili bosanski jezik, jako dobro međusobno komuniciraju i razumeju jedni druge bez poteškoća. Na drugom, političko-simboličkom planu, hrvatsko-srpski jezik je pokopan zajedno s Jugoslavijom čiji je simbolički izraz predstavljao i čije je glavno kohezivno sredstvo on bio. Drugim rečima, on je pokopan jer su hrvatski i srpski, kasnije bosanski i crnogorski jezik, postali jezici država nastalih na tlu bivše Jugoslavije koji funkcionišu kao važni simbolički pokazatelji te novostečene suverenosti. Na trećem, sociopsihološkom planu važno je kako običan čovek gleda na jezik kojim govori. Većina ljudi će danas reći da govori srpski ili hrvatski, ali ima i onih koji kažu da govore srpsko-hrvatski i obratno, a da pritom ne misle na politiku. Ako je potrebno neko lično priznanje, ja za sebe smatram da je moj materinji jezik srpsko-hrvatski, ali ne zbog jugonostalgije ili političke provokacije, nego zato što sam odrastao, išao u školu i formirao se u Sarajevu, u izrazito multikulturnoj sredini u kojoj je taj jezik oduvek bio srpsko-hrvatski, pa ne vidim zašto bih jezik kojim sam oduvek govorio sada menjao samo zbog izmenjenih (političkih) okolnosti.
Što se, znanstveno gledano, dogodilo s ovim jezicima posljednjih petnaest godina?

– Teško je reći da li je, na primer, srpski jezik postao bogatiji ili siromašniji, ali u svakom slučaju postao je – srpskiji. Osamostaljivanjem država i njihovih nacionalnih jezika javila se potreba da svaki od njih dokaže da je različit od drugih i time na simboličkoj razini opravda posebno jednočlano nacionalno imenovanje. Najizrazitiji primer je hrvatski jezik, koji je s oživljavanjem arhaizama i tvorbom novih reči u tom smislu otišao najdalje, ali interesantan je i bosanski jezik koji je morao da se prikaže različitim i od srpskog i od hrvatskog. Jedini put u toj nameri bilo je oslanjanje na orijentalnu tradiciju i upotrebu turcizama i arabizama, ali je ta delimična islamizacija jezika iz lingvističkog ugla – potpuno nebitna. Realne jezične činjenice govore da ljudi u dnevnoj komunikaciji govore jedan te isti jezik i uglavnom se po njihovom govoru ne može odrediti njihova nacionalnost. Kada biste danas u Sarajevu na ulici slušali razgovor trojice mladića od kojih je jedan Hrvat, drugi Srbin a treći Bošnjak, teško da biste mogli shvatiti da govore različitim jezicima, ali kada biste ih pitali kojim jezikom govore, oni bi verovatno odgovorili da govore naški ili bi u smislu duhovitog komentara rekli da govore hrvatski, srpski i bosanski. Sa druge strane, članovi elite imaju potrebu da se i u jeziku legitimišu po nacionalnom ključu, ali ne zbog različitosti jezika, nego zbog vlastite političke promocije. Da bi neko bio uspešan srpski političar u Bosni i Hercegovini, on mora da govori srpski, dobar Bošnjak mora da govori bosanski, a Hrvat mora da govori hrvatskije nego u Zagrebu.

– Jeste li u tom smislu nedavno spomenuli jezičnu šizofreniju u Bosni i Hercegovini?

– Posledica toga je da su se mnogi ljudi počeli bojati svog vlastitog jezika, pa osećaju nesigurnost u javnoj komunikaciji, da slučajno ne upotrebe krivu reč, i to je za jezik jedna nezdrava situacija. Kada izvorno ijekavsko stanovništvo kao što su to Srbi u Bosni Hercegovini, dekretom naterate da govore ekavski i pišu ćirilicom, onda je to pogubno po jezik kojim oni govore i opasno za političke prilike u takvoj državi. Lingvistički rečeno, mešanje jezičkih varijeteta u govoru jednih te istih ljudi destabilizuje jezik kao sistem.

– Što je s prijedlogom o posebnom crnogorskom jeziku?

– Zagovornici posebnog crnogorskog jezika imaju vrlo malo prostora za različitost, pa su oni otišli natrag u historiju i nekom vrstom folklorizacije uneli u njega stare dijalekte i regionalna obeležja. Predlagali su da se neki morfološki oblici, padeži kao i izvorni arhaizmi ustoliče u standardnom jeziku, što konkretno znači da su u jezik pokušali da unesu potpuno nove glasove, kao na primer jedan glasovno specifični ž (žjenica oka umesto zjenica), odnosno šj (šjekira umesto sjekira) i dz (jedzero umesto jezero). Ta vrsta orijentacije lingvistički je pogrešna i nije vredna pažnje jer se radi o dijalektizmima ili dijalektalnom izgovoru pojedinih reči. Ovaj dz (u Vojvodini u govornoj komunikaciji na primer postoji u narodu izraz dzevdzek – šaljivčina) – možete čuti, ali kako ćete ga napisati? Ako Crna Gora želi imati moderan standardni jezik, onda nije dobro da se vraća u prošlost i u folklor. Na kraju ove diskusije važno je reći da je naziv jezika jedno a lingvistička supstanca – nešto sasvim drugo.

Što znači da je srpski jezik postao srpskiji nego prije?

– U srpskom jeziku nije bilo toliko namera za razlikovanjem od ostalih – kao što se moglo očekivati – što treba pripisati svojevrsnom političkom uverenju o Srbima kao nekom historijskom stožeru južnoslavenskog okupljanja, ali odvajanje je napravljeno s – pismom. Dok je u ustavu iz 1990. u Srbiji još bila moguća službena upotreba latinice, najnoviji ustav iz 2006. u članu 10. kaže: U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćirilično pismo. Službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje se zakonom… Na taj zakon ćemo još pričekati, kao da imamo ne znam koliko drugih jezika i pisama, ali s obzirom da sam ja vidio i drugu verziju ustava koja uključuje i latinicu kao službeni jezik, takvo tumačenje jezika i pisma u ustavu je rezultat nagodbe sa konzervativnim političkim partijama koje hoće da naglase ekskluzivnost Srbije kao nezavisne države. Tu počinje i prostor političke manipulacije koja kaže da su Srbi oduvek pisali ćirilicom, a latinica je iz političkih razloga ušla kasnije i izvana, uključivanjem Srbije u Jugoslaviju i u evropske tokove… Sve u svemu, danas po Beogradu možete na ulici videti trećerazredne književnike sa sveskom u ruci kako zapisuju nazive prodavnica na latinici pa onda okolo viču o ugroženosti ćirilice i srpskog jezika.

– Smatrate li u današnjem vremenu taj napor za isključivošću ćirilice realnim?

– Zagovornici isključive ćirilice kažu da nema toga nigde u svetu da jedan narod piše na dva pisma ili pogledajte Grke, bratski, pravoslavni narod koji piše na svom pismu i ništa im ne fali, ali svi oni zaboravljaju da je pisanje na dva pisma bogatstvo a ne – propast. Opasno u svemu tome je da se ljude koji danas u Srbiji pišu latinicom gleda kao na loše Srbe i nacionalne izdajnike, što nas onda opet vraća na početke devedesetih, kada su se ljudi delili na patriote i izdajnike. Na kraju, niti je latinica izvorno hrvatska, niti je ćirilica autentično srpska, ako od vremena glagoljice pogledate upotrebu ćirilice na dalmatinskim otocima ili korištenje latinice u Srbiji daleko pre najnovijih podela.

Kultura psovki

– Što jest pravo pitanje kada se radi o (nacionalnim) jezicima na ovim prostorima danas?

– Postoje dve katastrofalne činjenice kada se radi o jeziku, ne samo u Srbiji, iako ni jedan razgovor na tu temu ne počinje sa te dve katastrofalne činjenice, a one su – što se Srbije tiče – da je, između jedne trećine do jedne polovine, stanovništvo u Srbiji funkcionalno – nepismeno. Ogroman broj odraslih ljudi ume doduše da se potpiše, raspoznaje slova i može da pročita jednostavniji naslov u novinama, ali ima velikih poteškoća u razumevanju iole dužeg štiva, a da ne govorimo o naporu sastavljanja bilo kakvog teksta. Drugo, prisutan je nedopustivo nizak nivo jezične kulture koja ne samo da uključuje usmeno i pismeno korištenje jezika, nego i sposobnost slušanja drugoga, kao i odnos prema drugim jezičnim varijetetima. Kulturan čovek ne može da bude onaj koji se solidno služi standardnim književnim jezikom a prezire žargone i dijalekte. Iz stavova prema jeziku i jezicima dobro se vidi odnos prema ljudima i zato ovo pitanje duboko zadire u pitanje međuljudske tolerancije.

– Čini se da je javna scena u Srbiji ispunjena govorom političara punim općih mjesta i međusobnom komunikacijom punom psovki i agresije?

– Na žalost, vi ste u pravu, pa zato mislim da u tom smislu nije najvažnije da li neko na toj javnoj sceni poznaje akcente ili nenaglašene slogove, nego je važan opšti ton takve komunikacije. Agresivni govor istaknutih političara (u nekim strankama), kao i jezik medija, predstavljaju jezički izraz političke atmosfere u društvu koji jednako zagađuje i jezik i političke odnose. U tom smislu karakteristična je i psovka koja je doduše oduvek spadala u folklor južnoslavenskih naroda, ali ono što je novo je da je ona u Srbiji ušla i u politički rečnik pred milionima TV gledalaca. Na žalost, uljudnije odnose u jezičnoj komunikaciji možemo očekivati tek promenom političkih odnosa – makar oni bili nametnuti spolja, zahtevom za ispunjavanjem evropskih standarda komunikacije.

Kojim jezikom govore lopovi?

– Vaša posljednja knjiga nosi naziv Žargon. Kakav je odnos jezičnog standarda i žargona u suvremenoj komunikaciji?

– Treba se prvo dogovoriti oko pojma žargona koji, naravno, nije samo govor ulice. U knjizi sam pokušao žargon raslojiti u tri pravca: prvi je omladinski žargon, što je otprilike drugo ime za sleng; drugi pravac su subkulturni žargoni siromašnih slojeva ili kriminalnih grupa, kome odgovara francuski izraz argo; a treći pravac predstavljaju profesionalni žargoni u koje spada jezik automehaničara, pravnika, lekara, političara…

Može se reći da profesionalni žargon šteti standardnom jeziku jer je nemaštovit, često repetitivan i pun opštih mesta, kao kod političara, ali ove prve dve grupe su žive, stvaralačke, duhovite i aktualne. Mnogi žargonizmi ulaze u standardni književni jezik preko urbanih, subkulturnih termina koji su inače kratkoveki. Dobar primer ovog mešanja standarda i žargona je izraz crnjak. Ako je crnjak naziv za crno vino, onda je taj izraz kao kolokvijalizam ušao u standardni jezik, crnjak kao izraz za crni humor predstavlja žargon, dok se na primer među narkomanima izraz crnjak koristi za drogu i predstavlja subkulturni sleng.

– Ovaj razgovor smo započeli s globalizmom, a završimo ga s vašim mišljenjem o tuđicama u jeziku?

– Ne volim reč tuđica jer ona sadrži u sebi negativan naboj nečeg tuđeg, već više volim reč pozajmljenica ili posuđenica, kako bi se to reklo u hrvatskom jezičnom standardu. Od kada je sveta i veka, narodi su jedni od drugih pozajmljivali reči – osim starih Grka koji nisu imali od koga da pozajmljuju. U današnjem svetu više ne možete živeti bez reči stranih po poreklu ali domaćih po mestu upotrebe. Uz stotine reči za koje običan narod na južnoslavenskom području ni ne zna da su turcizmi, danas je osobito na udaru engleski jezik od kojeg se pozajmljuju mnogi izrazi. On jeste danas najrašireniji svetski jezik koji utiče na mnoge druge jezike, ali usput rečeno, on danas na neki način vraća dugove za mnoga stoleća kada je uzimao reči iz više desetina drugih jezika. Od anglicizama se dakle ne može pobeći, ali i nema potrebe da se beži, a ono za što ima potrebe je da se anglicizmi koriste tamo gde se mogu prilagoditi strukturi jezika primaoca. Neznanje u upotrebi anglicizama je ono što zapravo najviše smeta. Ako danas običnog čoveka na ulici u Zagrebu ili Beogradu pitate šta je to gay pride, on neće znati šta to znači, iako englesku reč koja označava povorku ljudi drugačije seksualne orijentacije mediji svakodnevno serviraju ljudima, jer novinare mrzi da pogledaju šta neka engleska reč znači. Ta vrsta neznalačke upotrebe anglicizama zagušuje javni komunikacijski prostor, a ne sama činjenica postojanja anglicizama u tom prostoru. Dakle, koristite pozajmljenice – sa merom i znanjem.

  1. Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: